Izložba Miris svježe nacijepanih drva govori o ljudskoj prisutnosti u vrlo konkretnim krajolicima, šumama, otocima, visoravnima i dolinama Balkana i mediteranske regije - Hrvatske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, i Italije. Iako na prvi pogled izgledaju kao idilična priroda, to su zapravo „živi arhivi“ čiji su „dokumenti“ stabla obilježena za sječu, umjetna jezera, predmeti ostali od izbjeglica ili pak sjećanja ljudi koji tu žive, njihova tradicija, znanja i iskustva. 
Prirodu doživljavamo uglavnom svojom prisutnošću i svojim aktivnostima: priroda je drvo za sječu, voda za hidroelektrane, vjetar za vjetrene turbine, životinje za lov, biljke i plodovi za hranu ili trase naših prometnih putova.

Priroda također služi kao metafora za pjesničke izraze. No, umjetnicima priroda nije samo inspiracija ili sadržaj njihovih radova, već prije svega partner u stvaranju. Umjetnice i umjetnici predstavljeni na izložbi uglavnom žive u prirodi ili su barem u izravnom kontaktu sa članovima zajednice koji pripadaju određenoj ruralnoj sredini. Njihova umjetnost, s mirisom svježe nacijepanog drva, nastaje u interakciji s okolišem, s precima i njihovom tradicijom te s lokalnim zajednicama koje se ne žele zadovoljiti samo uspomenama, već sa svim spoznajama koje su utjelovljene u njihovim krajolicima. 

Planina Parg, Plješivica, lička polja, šume na Pešteru, otok Brač, sela Oliveto Lucano i Ulassai na prvi pogled izgledaju kao da ih civilizacijski problemi još nisu dotakli, ali u radovima pojedinih umjetnika vidimo da tome nije tako. U Hrvatskoj tako idilično izgleda Lika, rijetko naseljena regija, čija će jedna od dolina uskoro biti potopljena umjetnim jezerom za izgradnju hidroelektrane. Većina stanovništva nakon Drugog svjetskog rata napustila je ovaj neplodni krajolik, a ostala su samo sjećanja koje Ana Hušman nabraja u svom filmu. Između ostalog, spominje i miris svježe nacijepanog drva kada govori o teškom, mukotrpnom ženskom radu kojim su osiguravale samoopskrbu i egzistenciju.

Umjetnica Polonca Lovšin govori o tome da je gotovo 40 posto slovenskih šuma u vlasništvu žena. Žene su male vlasnice i stoga imaju manje izrabljivački odnos prema prirodi. Dokumentarni film Zemlja za nas svjedoči o nastojanjima da se izgradi zajednica temeljena na feminizmu, odnosno na kružnoj ekonomiji i neinvazivnom odnosu prema prirodi, prenoseći priču o ženskoj samodostatnoj komuni na otoku Braču. Dušica Dražić pozvala je volontere u šumu na Pešteru u jugozapadnoj Srbiji s kojima je krenula u pošumljavanje, kao u davna vremena socijalizma.

Umjetnički tandem Eva Pavlič Seifert i Aljaž Celarc pod nazivom Plateauresidue pridružuje se lokalnoj građanskoj inicijativi koja se bori protiv izgradnji vjetroelektrane na brdu Parg u jugozapadnoj Sloveniji, koja će, između ostalog, rezultirati velikom sječom stabla. Pleateauresidue je obitelj koja živi na rubu tih šuma i, slično obitelji Šempas u Vipavskoj dolini u Sloveniji spaja umjetnost i život. Obitelj Šempas, u koju se ranih 70-ih transformirala grupa OHO, kasnije se suzila na obitelj Marike i Marka Pogačnika, koji tu i danas žive. Najstariji rad na izložbi dolazi iz antologijskog rada grupe OHO i Marka Pogačnika Programirana šuma. Riječ je o zahvatu u krajolik nastao djelovanjem ljudi - jelova šuma sađena kako bi se osiguralo brzorastuće stablo za sječu i daljnju obradu: može se prepoznati u pravilnom rasteru uzgojenih sadnica, ritmu i sustavu stvorenom uglavnom ljudskim rukama. Stoljeća tradicije u ruralnim zajednicama usklađena su s programima prirode.

Godine 1981. Maria Lai je, zajedno s cijelom seoskom zajednicom organizirala trodnevni događaj u svom rodnom selu Ulassai na Sardiniji, temeljen na seoskoj legendi o plavoj vrpci koja povezuje sve stanovnike sela i lokalnu planinu.Čovjek programira prirodu i podređuje je svojim potrebama, ali i priroda ima svoj program. Film Antona Vidoklea, napravljen u suradnji sa zajednicom sela Oliveto Lucano u južnoj Italiji, opisuje cikluse života sa stajališta kozmizma, ciklusa prirode koji joj omogućavaju „uskrsnuće“, konstantnu obnovu, te to spaja s poganskim ritualima u kojima se čovjek, poput stabla, možda može hraniti sunčevom energijom. Film počinje s osobom koja siječe drvo uspoređujući ga sa čovjekom, govoreći da oboje jednako padaju kada ih udari sjekira.

Stabla padaju iz raznih razloga, danas zbog bolje kontrole onih koji tamo traže izlaze za bijeg. Takav je video umjetnika Nermina Durakovića, nastao iznad planine Plješivica, na kojoj prolazi granica između BiH i Hrvatske, gdje je Hrvatska uz pomoć sredstava Europske unije napravila prazninu sječom brojnih stabala kako bi omogućili nadzor migracijskih kretanja. Instalacija aktivističke grupe No Name Kitchen donosi tragove koje „ljudi duhovi“ ostavljaju za sobom - poput „arhiva“ nevidljive, neželjene ljudske prisutnosti, prisutnosti onih koji se skrivaju ponekad i u sferi mitskih šumskih bića i koji bi, potencijalno, vratili život na napuštena mjesta.

Kustosice: Zdenka Badovinac, Jasna Jakšić i Ana Škegro

Umjetnice_i: Dušica Dražić, Nermin Duraković, Ana Hušman, Maria Lai, Polonca Lovšin, Plateauresidue, No Name Kitchen, Masa Nazzal, Marika i Marko Pogačnik, Anton Vidokle, Karla Crnčević i Zemlja za nas