Gledati zajedno tek je uvjetno samostalna izložba Slavke Pavić, omiljene zagrebačke fotografkinje. Naime, uz Slavkine, istodobno prikazujemo fotografije Milana Pavića iz fundusa MSU-a. Stoga je nagovor na zajedničko promatranje zapravo poziv na istraživanje neobičnih i neodređenih načina na koje slike i njihovo stvaranje služe dijalogu. Usto, poziv na zajedničko gledanje fotografija Slavke Pavić i Milana Pavića, Slavkina supruga, želi dovesti u pitanje često naglašavanu tvrdnju da je ona bila (tek) učenica iskusnijeg fotografa. Stoga prijedlog na zajedničko gledanje nudi ideju dijaloške fotografije koja se usredotočuje na susrete, razmjene i pregovore koji se događaju sa, kroz i oko slika. Slavke i Milana – dakako – ali i brojne druge dijaloge.
Promatrajući fotografije Slavke Pavić, odabrane iz njezina arhiva, nastale u rasponu od 1960-ih do 1980-ih, a koje tematiziraju dihotoman odnos prirode i urbanih vizura, prelazak Zagreba preko Save odnosno novozagrebačke prizore, bez teškoća je pozicioniramo kao jednu od najvrsnijih predstavnika subjektivne fotografije. Njezini prizori naglašavaju ideju fotografije koja nadilazi realan subjekt, pozivajući gledatelja da interpretira i razmišlja o vizualnom iskustvu. Tako, promatrajući, primjerice, fotografiju zagrebačkog Mosta slobode naslovljenu „Ispod mosta“ iz 1971., bjelodano je da se Slavka fokusirala na detalje koji ističu osobnost njezina pogleda. Pristupimo li dijaloškom promatranju fotografije istoga mosta Milana i Slavke, složit ćemo se da je ona fotografirala most naglasivši njegovu „prirodu“, a to je povezivanje. Oslanjajući se na oko aktivnog gledatelja, Slavka računa da ćemo uvidjeti kako most, zapravo, povezuje mnogo više od dvije obale. Slavkin most uistinu postaje simbol metropolizacije Zagreba, svojevrsna oda napretku, ali i pohvala dokolici, razbibrizi. Vidimo u prvom planu stablo i „bubu“ simbol opozicijske kulture krajem 1960-ih, grupu ljudi u igri, odložene bicikle na tratini nasipa te u drugom planu most s prolaznicima. Fotografija ostavlja dojam urbane bezbrižnosti ili kreativne moći dokolice, dok je kompozicijska raspršenost prvog plana sjajno uravnotežena strogom geometrijom luka mosta. Samo desetljeće ili dva ranije, fotografije Toše Dabca, Milana Pavića ili Mladena Grčevića odavale su počast industrijalizaciji, obnovi i ubrzanoj izgradnji, a Slavka je te iste motive humanizira i individualizira, upisujući u njih vlastita shvaćanja i propitkivanja. Dijalog Slavkinih i Milanovih fotografija upravo to i dokazuje. Dakako da je dijaloški potencijal gotovo oduvijek dio pripovijesti o fotografiji, ali sada služi kao okvir za razumijevanje načina na koji fotografija djeluje i posreduje međuljudske odnose. Sve počinje idejom da je fotografija rezultat susreta i početak razgovora.
Zajedničko gledanje odnosi se također i na „metodu“ odabira fotografija Slavke i Milana Pavića. Želeći dovesti u pitanje kustoski autoritet, fotografije su, zajedno s kustosicom Leilom Topić, odabirali Ela Domitrović, Ema Petrušić i Petar Vranjković, studenti humanističkih studija. Njihova uloga je pomno pratiti kustoske procese, postavljati pitanja i sugerirati konstruktivne promjene u radne procese.
Autori poput Arielle Azoulay percipiraju fotografiju kao neprestani događaj s nekoliko sudionika. Pozivaju na drugačije promišljanje fotografije koja podrazumijeva dijalog sudionika u koji su uključeni fotografija ili kamera. Stoga se izložba Gledati zajedno oslanja na fotografiju kao društvenu, umreženu, komunikativnu i uzajamnu djelatnost kojom potvrđujemo i istražujemo osjećaj sebe i odnose prema drugima.
Kustosica izložbe: Leila Topić
