Ugledni zagrebački arhitekt i urbanist Branko Silađin, Ivana Kožarića upoznao je 1955. kad je još kao student posjetio skupnu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt na kojoj je prvi put izložena njegova antologijska skulptura „Čovjek koji sjedi” ( 1954).  Ponovno se susreću početkom šezdesetih godina kada u Kožarićevu prvom atelijeru u Novoj Vesi zajednički izrađuju model poliesterske kupaonice za projekt „Čelična kuća” mostarske tvornice Soko koji će potom biti predstavljen na Zagrebačkom velesajmu 1964. godine. Uz prisjećanje na posjete Kožarićevu atelijeru i svjedočenja mijenama koje su se u njemu odvijale, Branko Silađin u razgovoru s kustosicom Radmilom Ivom Janković, govorit će o povremenim projektima suradnje koji su se od 1963. nastavili sve do 2013. godine. 

Branko Silađin (Slovenske Konjice, 29. VII. 1936), arhitektonski fakultet završio je 1962. u Zagrebu. Od 1969. djelovao u Njemačkoj, gdje je realizirao nekoliko javnih i privatnih objekata, potom od 1992. u Zagrebu u projektnom atelijeru Odak-Silađin. Bavi se pretežito obnovom i rekonstrukcijom gradskih prostora u kojima ostvaruje sintezu povijesnih slojeva i novoga urbanoga oblikovanja. Najznačajnija ostvarenja realizirao je u Zagrebu: rekonstrukcija Zagrebačkoga kazališta mladih (1975–87); s M. Krajncom i B. Šerbetićem Trg bana Josipa Jelačića (1981–87); Lapidarij Arheloškoga muzeja (1985). U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti obiteljskih kuća koje se ističu čistoćom oblika i jednostavnošću tlocrta te primjenom lokalnih građevnih elemenata (kuća Biškupić u Sutivanu na Braču, 1993). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2018).

Razgovor počinje u 18 sati, a broj sudionika je ograničen zbog epidemioloških mjera, prijave na recepcija@msu.hr