„Gledajući iz aviona tokove rijeka, znao me zainteresirati crtež koji izvode rijeke u tlu kojim prolaze. Poneki dijelovi toliko su likovni da bi ih trebalo samo uokviriti i potpisati. Bila bi to naravno čista krađa, jer takvu sliku čine rijeka, tlo i sila teža. Autor je priroda.“

(V. Richter, Gravitacijski crtež, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, 2001.)
 
 

Pogled iz aviona, drona ili pak iz pozicije Sunca privilegirana je točka gledišta. Približavanje toj točki znak je progresa i tehnološkog napretka, pokušaj prevladavanja sile teže. Modernistička ideja progresa deformirana je u posljednjem stoljeću u perverznu ekonomiju rasta, ekstrakcije i rata koje sunce sakrivaju u gustim pirokumulusima. Priroda gubi autorstvo.

Na svjetskoj izložbi Expo 58 ukazala se prilika za pauzu od ratovanja uz slavljenje novog nacionalnog autorstva predstavljanjem različitih inačica jezika moderne arhitekture. Vjenceslav Richter udružio se s arhitektom Emilom Weberom u osmišljavanju jugoslavenskog paviljona koji je originalno bio zamišljen kao lebdeća struktura pričvršćena čeličnim sajlama za 70-metarski stup. To idejno rješenje nije bilo prihvaćeno zbog golemih troškova i upitne statike. Prema procjeni građevinskog inženjera Zvonka Springera za tadašnju realizaciju objekta s „temeljima u zraku“ bile bi potrebne čelične sajle promjera 90-100 mm koje nisu bile dostupne na jugoslavenskom tržištu. Iz njegova dnevničkog zapisa saznajemo da su slične sajle, trofeji upitne kvalitete, nađeni u Dunavu ispod mosta uništenog u Drugom svjetskom ratu.

Nagriženi čelični kablovi izlaze iz riječnog korita i postaju razgranata struktura koja poput sustava živaca pokreće sliku i arhitekturu novog video rada Marija Mu. Cikličnost destrukcije i izgradnje pratimo u transformacijskoj strukturi koja se proteže kroz različite tipologije arhitekture, od nerealiziranog jarbola jugoslavenskog paviljona do ruševina Nacionalnog muzeja u Aleppu, stradalog u sirijskom ratu 2016. godine. Odnos izgrađenog okruženja i rezidua destrukcije isprepliću se u video radu u kojem prostor artikulira promjenjive društvene dinamike. Rad je nastavak umjetnikova višegodišnjeg projekta „Mjesta susreta“ koji istražuje drugačije percepcije prostornosti morfologijom digitalnih prostora. Potaknut jezikom modernizma, mogućnostima slaganja i kadriranja osnovnih jedinica u nove konstelacije, permutacijama slika i njihovih sjena, Mario Mu provodi likovni jezik Vjenceslava Richtera u filmskom prostoru videoigre.
(Iz teksta, Lovro Japundžić)

Mario Mu je filmski i vizualni umjetnik, živi i radi u Berlinu, Njemačka. Nakon što je diplomirao na Akademiji likovnih Umjetnosti u Berlinu 2017., Mario je radio kao autor i suradnik na brojnim domaćim i međunarodnim umjetničkim projektima uključujući The Institute for Endotic Research, Singapore Art Museum, CICA Museum, WHW, Kultur im Zentrum, Media Mediterranea, TAP-Théâtre auditorium de Poitiers, V2 Institute for Unstable Media, MGLC Ljubljana, MAAT Lisbon, Pivilion, The Wrong Biennale, Avyss, Play Co London, Pakhuis de Zwijger, Research Center for Proxy Politics, Galerie gr_und, GMK i Muzej suvremenih umjetnosti Zagreb, The Killscreen, The Carillon, Milan Machinima Festival, FACT Magazine, Gestalten Publishing, Digital Futures and The School of Machines

Kustos: Lovro Japundžić

Suradnici: Marin Berović, Marijana Gradečak

Dizajn zvuka: Strahinja Arbutina

Grafičko oblikovanje: Andro Giunio

Izložba i katalog ostvareni su uz potporu Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Otvorenje: 21. 12. u 19 sati
Trajanje izložbe: 21. 12. 2022. - 26. 2. 2023.
Radno vrijeme: srijeda / subota: 11 - 16 sati (ostalim danima uz prethodnu najavu)
Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, donacija Gradu Zagrebu, Vrhovec 38