Sandra Sterle bavi se procesima izvedbenih i multimedijalnih instalacija utemeljenih na strukturi eksperimentalnog filma. Izložba Prividi vremena fokusira se na njezinu kontinuiranu praksu biografskog istraživanja, arhiviranja i samoarhiviranja u linearnim i nelinearnim oblicima povezanima s dokumentacijom i pamćenjem. Umjetničin diskurs vrti se oko njezina odnosa s djedom te oblikuje nelinearnu filmsku strukturu instalacijskim cjelinama koje se mogu promatrati kao zasebni entiteti ili kao fragmenti koji međusobnim sastavljanjem tvore jednu cjelinu. Mogući sloj njezina dugoročnog projekta i trenutne izložbe jest pokušaj tumačenja vlastite umjetničke prakse kroz djedovu biografiju. (iz teksta Olivie Nițiș)
Sandra Sterle umjetnica je koja radi u medijima instalacije, multimedije, filma, fotografije i performansa. Diplomirala je na kiparskom odsjeku Akademije Likovnih Umjetnosti u Zagrebu 1989. i nastavila studij na Odsjeku za film i video na Kunstakademie u Dusseldorfu, 1995.-1996. (u klasi prof. Nan Hoover). Njeni su radovi bili izvedeni u mnogobrojnim javnim prostorima i izlagani u domaćim i međunarodnim umjetničkim institucijama poput: Muzej za Moderne Kunst, Arnhem, Zaklada Gate, Amsterdam; Galerija W139, Amsterdam, Museo National Centro de Arte Reina Sofia, Madrid; IGNIS, Kulturzentrum Koln, Galerija Umjetnina, Split, Instytut Sztuki Wyspa, Gdanjsk, Location1 Gallery, New York, Artist Space, New York, itd.
Umjetnički radovi su joj dio su nekoliko javnih arhiva i zbirki muzeja kao što su MMSU-a, Rijeka, Galerije Umjetnina, Split, grada Zadra i privatnih zbirki. Sandra Sterle profesorica je na odsjeku za Film i video, Umjetničke Akademije Sveučilišta u Splitu.
Ova izložba je dio dugogodišnjeg multimedijskog istraživačkog projekta, započetog 2013. godine pod nazivom Oživjeti djeda.
Kustosice: Olivia Nițiș, Martina Munivrana
Produkcija: MSU
Dizajn izložbe: Olivia Nițiș
Postav izložbe: William Linn
Vizualni identitet: Sanja Kuzmanović
Zahvale: HAVC, Ivana Andabaka (HDLU Zagreb), Dina Bušić (grad Zadar) SICU
Suradnici na projektu: Andrea Kaštelan (kamera), Dragan Đokić (montaža), Dijana Mlađenović/ KINEMATOGRAF (produkcija), Hrvoje Pelicarić (zvuk), Ivan Perić (KAZIMIR), Marko Grgić (snimanje zvuka), Darko Bavoljak (kamera), Dan Oki, Đildo Bavčević, Tibor Keser (titlovi)
Knjiga: Irena Bekić (KGZ), Oleg Šuran
Radionice: Iva Markulin, Slaven Kolarec, Irena Bekić, Boris Tenšek, Emilija Pipi Piljek, Ela Đimoti, Linda Tarnovski, Maria Carmen Čipčić, Vladimir Ryzhkovskyi, Luka Jokić Sterle, Armida Sterle
Prijevod: Mirta Jurij, Robertina Tomić
Input/tekst: Ivana Meštrov, Maximilijana Barančić
Sandra Sterle, Opsjene vremena
Sandra Sterle je multimedijalna umjetnica koja se bavi procesima izvedbenih i multimedijalnih instalacija utemeljenih na strukturi eksperimentalnog filma. Izložba Opsjene vremena fokusira se na njezinu kontinuiranu praksu biografskog istraživanja, arhiviranja i samoarhiviranja u linearnim i nelinearnim oblicima povezanima s dokumentacijom i pamćenjem. Umjetničin diskurs vrti se oko njezina odnosa s djedom te oblikuje nelinearnu filmsku strukturu instalacijskim cjelinama koje se mogu promatrati kao zasebni entiteti ili kao fragmenti koji međusobnim sastavljanjem tvore jednu cjelinu. Mogući sloj njezina dugoročnog projekta i trenutne izložbe jest pokušaj tumačenja vlastite umjetničke prakse kroz djedovu biografiju.
Vrijeme je plod kolektivne mašte. Sandra Sterle razvija projekt dekonstrukcije vremena, istraživanja, samoarhiviranja i uređenja pamćenja vezanoga za odnos između umjetnice i njezina djeda. Priče koje je pričao, različiti jezici kojima se služio (srpskohrvatski, albanski, talijanski) činili su ga čovjekom određena konteksta pod utjecajem traumatičnih iskustava Drugog svjetskog rata. Stvarnost i fikcija isprepliću se te idu onkraj propitivanja činjenica i prihvaćanja mješavine, fragmenata i opsjena, otvarajući neutralan teritorij u kojem su osobno i kolektivno pamćenje, ideologija i geopolitika tek pozadina mnogo važnijeg doprinosa postojanju: bezgraničnih mogućnosti imaginativnih narativa. Ovaj oblik obnove uz pomoć tehnologije zacjeljuje rane koje je proizvela surova stvarnost, u kojoj percepcija ne može i ne treba biti izbrisana i gdje mentalna ograničenja diktiraju sveukupan poredak i kaos.
Slika čovjeka i priča njegova života oblik su rekonstrukcije. Kroz umjetničino istraživanje, on postaje nemoguć zadatak ispisivanja linearne povijesti. On je istinski odraz naših ograničenih kapaciteta održavanja i čuvanja cjelovitosti, a istodobno i dokaz naših neograničenih sposobnosti apstrakcije. Sandra Sterle bavi se paradoksom supostojanja, uz nekronološki koncept vremena koji je Deleuze nazvao formalnom mrežom procesâ. Fascinantne priče koje joj je djed ispričao o svemirskom programu, vojnim otkrićima, ratnim logorima ili umjetničkom blagu iz Zadra koje je zamalo preneseno u Veneciju utemeljeni su na činjenicama kombiniranima s fiktivnim konstrukcijama, ili riječima same umjetnice: „neke stvari mogu biti ispričane samo kroz maštu.“ Također sakuplja elemente poput kose, zemlje i biljaka koje joj daju drugi ljudi. Ovaj proces temelji se na konceptu univerzalnog muzeja koji je 80-ih i 90-ih godina 19. st. skovao ruski protokomunistički filozof Nikolaj Fedorov. U njegovim je futurističkim prognozama misija muzeja ta da uistinu oživljava tako što obuhvaća sve živote svih onih koji su živjeli prije nas; to je muzej nalik groblju, cjelovito svjedočanstvo za istraživače i kolekcija koja se može iskoristiti za individualno uskrsnuće.
Putanja izložbe usmjerena je k naglašavanju mehanizama pripovijedanja te koncepta i srži nelinearnosti. Ulaskom u prostor započinje cjelovito iskustvo rekonstrukcije, od videa radionice inspirirane terapeutskom metodom obiteljskih konstelacija, nakon kojeg slijede ulomci teksta iz izloženog filmskog diskursa te procesualna, interaktivna knjiga, elementi osobnog arhiva, videa koja djeluju kao oblik rekonstrukcije i rekreiranja kroz selektivan niz s postojanom mješavinom opuštajućeg igranja uloga, meditativnog ponašanja i istraživačke ozbiljnosti. Konačan film jest sam po sebi nezatvoreno poglavlje. On je temelj za značajan trenutak razmatranja slojeva i vrijednosti fikcije i usmene predaje unutar svih povijesti, kronologija i periodizacija. Povijesni narativi figuriraju kao izvori informacija, ali i kao površine mješavine slojeva koji presijecaju različite perspektive, pamćenja i empirijske dokaze. Veza između kolektivnog pamćenja i društvenog identiteta stvara most na koji utječe snaga ideologije u oblikovanju hijerarhija važnosti događajâ. Identitet i kolektivno pamćenje pomiješani su s mitovima i folklorom, osobnim i kolektivnim osjećajima koji oblikuju kolektivnu svijest. U ovom kontekstu moramo obratiti pozornost na širok raspon izvora kada se bavimo poviješću i pamćenjem – od usmenih predaja, preko iskaza u prvom licu, dokumenata, fotografija i ostalih tragova ljudskog iskustva – kako bismo omogućili supostojanje varijabli i zajedničkih iskustava vremena.
Olivia Nițiș
