Tijekom šezdesetih godina Picelj pripada grupi umjetnika koji su izlagali na izložbama Novih tendencija predstavljajući konstruktivističku i kinetičku umjetnost. Bio je iznimno aktivan i predan svom cilju - ostvarenju aktivne umjetnosti (kako ju je on definirao u svom manifestu iz 1962. godine), umjetnosti koja zahvaća sve segmente života. Djelovao je od 1950.ih, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni izlažući s najvećim svjetskim umjetnicima konstruktivističke orijentacije. Usprkos svemu tome, do danas nije bila objavljena likovna monografija posvećena ovom umjetniku.
Monografijom „Ivan Picelj“, u nakladi Muzeja suvremene umjetnosti, povodom stote obljetnice rođenja ovog iznimnog umjetnika, predstavljamo njegov fascinantan opus na području slikarstva, grafike, konstruktivističkih reljefa i grafičkog dizajna.
- Naslov monografije: Ivan Picelj
- Izdavač: Muzej suvremene umjetnosti
- Urednica: Snježana Pintarić
- Autori/ce tekstva u monografiji: Stane Bernik, Ilaria Bignotti, Ješa Denegri, Zvonko Maković, Domitille d'Orgeval, Snježana Pintarić
- Dizajn knjige: Nedjeljko Špoljar Sensus Design Factory
- Urednik fotografije: Damir Fabijanić
- Lektura: Dijana Stanić-Rešicki
- Prijevod na hrvatski: Martina Ratković-Mitak, Iva Grgić Maroević
- Prijevod na engleski: Marina Schumann
- Tisak Printera
- Naklada – na hrvatskom jeziku - 500
na engleskom jeziku – 500
Glavni partner – Provectus Capital Partners
Monografija je objavljena uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija RH i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.
Sponzori: Erste banka, Keindl sport, ASEF Health, Aviva poliklinika
Ivan Picelj (1924. – 2011.)
Biografija
1924.
Ivan Picelj rođen je 28. 7. 1924. u Okučanima. Otac Ivan, činovnik, dolazi iz Varaždina, a majka Ana Jošt, kućanica, iz Tomašićeve ulice u Zagrebu.
1931.
U Zagrebu pohađa osnovu školu i Realnu gimnaziju.
1943.
Upisuje Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu i studira slikarstvo u klasi profesora Jerolima Miše.
1944.
Tijekom studija osniva s Aleksandrom Srnecom i Ivanom Kalinom, kolegama s Akademije, grupu IPIKAS. Dobiva poziv za mobilizaciju, ali zahvaljujući svom studentskom statusu odlazi u „prosvjetničku bojnu“.
1946.
Napušta studij i počinje stvarati kao slobodni umjetnik.
1948.
Zapošljava se u Oglasnom zavodu Hrvatske, gdje radi do 1949. Realizira postav Bibliovlaka – vagona, izložbenog prostora za knjige. Izložbom knjiga NR Hrvatske u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu započinje suradnja s Vjenceslavom Richterom i Aleksandrom Srnecom na postavu umjetničkih i gospodarskih izložbi te projektiranju izložbenih paviljona za svjetske sajmove. U razdoblju od 1948. do 1961. realizirani su sljedeći izložbeni paviljoni: paviljon FNRJ na Velesajmu u Stockholmu, paviljon FNRJ na Velesajmu u Beču, 1949.; jugoslavenski paviljon na sajmu u Hannoveru, 1950. i jugoslavenska sekcija na Međunarodnoj izložbi rada u Torinu, 1961. Na pojedinim projektima surađuje i s arhitektima Zvonimirom Radićem i Đukom Kavurićem: izložba Autoput bratstva i jedinstva u Zagrebu (Picelj, Radić, Richter, Srnec); deset štandova FNRJ na Velesajmu u Chicagu 1950. (Picelj, Radić); izložba Lokalna privreda Hrvatske na Zagrebačkom velesajmu (Kavurić, Picelj, Radić, Richter, Srnec). Na natječaju za paviljon FNRJ na Velesajmu u Parizu 1950. autorski tim Picelj, Radić, Richter, Srnec osvaja prvu nagradu, no projekt nije izveden. Useljava se u stan arhitekta Aleksandra Freudenreicha u Gajevoj ulici 2b, gdje će živjeti do kraja života i u kojem će se odvijati brojni umjetnički susreti i važni događaji.
1951.
Sa slikarima Vladom Kristlom i Aleksandrom Srnecom te arhitektima Bernardom Bernardijem, Zdravkom Bregovcem, Zvonimirom Radićem, Božidarom Rašicom, Vjenceslavom Richterom i Vladimirom Zarahovićem osniva grupu EXAT 51 (Eksperimentalni atelijer 1951.). Svoj program grupa je objavila na godišnjem plenumu Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske u Zagrebu.
1952.
Prva izložba EXAT-a 51 održava se u Piceljevu stanu, u Gajevoj 2b. Uz Rašicu i Srneca izlaže na Salonu novih realnosti (7ème Salon des Réalités Nouvelles) u Muzeju lijepih umjetnosti grada Pariza, što je bio prvi izvaninstitucionalni nastup hrvatskih umjetnika na jednoj međunarodnoj izložbi u inozemstvu nakon rata. Selektor izložbe bio je Michel Seuphor.
1953.
Izložba Kristl, Picelj, Rašica, Srnec u Društvu arhitekata Hrvatske prvo je javno predstavljanje geometrijske apstrakcije u nekoj socijalističkoj zemlji. Iste godine izložba je predstavljena i u Galeriji Grafičkog kolektiva u Beogradu. Te se godine EXAT-u pridružio Vlado Kristl. Usprkos različitim životnim i umjetničkim putevima, prijateljstvo Picelja i Kristla trajalo je cijeli život, a Picelj je kontinuirano nastojao povezati Kristla, koji je od 1962. živio izvan Hrvatske, sa Zagrebom i hrvatskim muzejima želeći predstaviti njegova djela nastala i nakon exatovskog perioda. Sudjeluje u diskusiji o uređenju Ritz bara.
1954.
Sudjeluje na izložbi Salon 54 u Rijeci – prvoj izložbi koja prezentira djela apstraktne umjetnosti u tadašnjoj državi. Izrađuje dvije slike velikog formata za restoran na Glavnom kolodvoru u Zagrebu.
1955.
Sudjeluje u organizaciji prve izložbe industrijskog dizajna u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu – I. zagrebački trijenale, a godinu dana nakon toga bio je i jedan od osnivača Studija za industrijsko oblikovanje (SIO). Autor je likovnog oblikovanja plakata i pozivnice. Likovna oprema knjige Jure Kaštelana Biti ili ne, izdavačka kuća Mladost. Grafička oprema Muzeja narodne revolucije. Postaje stalni honorarni suradnik časopisa Mozaik (Beograd). Oblikuje časopis i povezuje uredništvo sa suradnicima iz Zagreba – A. Srnecom, V. Richterom, T. Dapcem i ostalima. Organizator i autor postava izložbe Industrijsko oblikovanje tvrtke Olivetti u Društvu arhitekata Hrvatske. Izbor materijala i postav izložbe Svjetlo i čelik (fotografije Z. Muvrina).
1956.
Gradska galerija suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti) otkupljuje prvi Piceljev rad za muzejski fundus – Kompozicija, 1952., ulje na platnu. mOblikovanjem plakata za GSU, za izložbu Čelo Pertot, započinje dugogodišnja, iznimno uspješna suradnja s Gradskom galerijom suvremene umjetnosti (sada Muzej suvremene umjetnosti). Od 1956. do 1983. oblikovao je za Galeriju (odnosno Galerije grada Zagreba, Galeriju suvremene umjetnosti, Galeriju Benka Horvata, Galeriju primitivne umjetnosti (od 1962. do 1982.) i CEFFT) 170 izložbenih plakata. Dizajnirao je i kataloge od 1960. do 1986. Također je 1960. izradio osnovnu tipografiju i logo Galerije, koji se koristio sve do promjene naziva institucije 1998. godine. Oblikuje katalog i plakat izložbe Moderna hrvatska keramika u Muzeju za umjetnost i obrt, izložbe Život i borba u zarobljeničkim logorima u Muzeju narodne revolucije i katalog izložbe Jugoslavensko suvremeno slikarstvo u Dubrovniku, održane uz kongres AICA-e. Osim navedenog, te godine Ivan Picelj oblikuje trobroj časopisa Arhitektura, oprema Malu likovnu biblioteku / Kultura, oblikuje plakat za Međunarodnu grafičku izložbu u Ljubljani, naslovnu stranicu knjige Ota Šolca Hljeb nasušni, plakat za izložbu primijenjene umjetnosti u Dubrovniku, monografiju Trogir, katalog i plakat izložbe Ivana Sabolića (MUO), vizualni dizajn poduzeća DIP Novoselec, naslovnu stranicu revije APEL itd.
1957.
Sudjeluje na izložbi 50 godina apstraktnog slikarstva u Galeriji Creuze u Parizu, autor izložbe Michel Seuphor. U grafičkom atelijeru Melnjak tiska prvu grafičku mapu u tehnici serigrafije naslovljenu Picelj s osam serigrafija u boji i u nakladi od 10 primjeraka. Predgovor uz mapu napisao je Radoslav Putar, no izdavač ga je odbio objaviti. Originalan Putarev tekst čuva se u Arhivu Picelj. Inicira i oprema tisak serigrafije po djelu Pieta Mondriana Kompozicija II iz Narodnog muzeja u Beogradu, izdavač Gradska galerija suvremene umjetnosti. Sudjeluje na XI. Trijenalu u Milanu, svjetskoj izložbi dizajna. S grupom SIO (Studio za industrijsko oblikovanje) dobiva srebrnu medalju za stambeni ambijent. Član je autorskog tima koji je osmislio i realizirao Didaktičku izložbu – apstraktna umjetnost u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti. Oblikuje pozivnicu, plakat i katalog te izložbe, koja je kao edukativna izložba proputovala muzeje od Maribora do Skoplja.
1958.
Član je autorske grupe za postav Modularne koncepcije jugoslavenskog paviljona na svjetskoj izložbi EXPO 58 u Bruxellesu. Dizajnira naslovne stranice publikacija objavljenih kao propagandni materijal uz EXPO 58. Odbijen njegov prijedlog betonskog reljefa za EXPO. Likovno oblikuje list Građevinar, naslovnu stranicu časopisa Jugoslavija, plakat za Zagrebački velesajam, knjigu Crveno proljeće itd. Organizira i postavlja izložbu Kulturina izdanja, za koju oblikuje pozivnicu i plakat, te posreduje u organizaciji izložbe Bloc – Mortensen – Vasarely u Beogradu. Na izložbi Porodica i domaćinstvo izlaže dvije tapiserije (jedna u ambijentu Antonini – Babić, a druga u okviru Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije). Sačuvana je samo jedna tapiserija, u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt. Izlaže u Antwerpenu.
1959.
Prvi put izlaže u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti na izložbi Presjek fundusa Gradske galerije suvremene umjetnosti od pet godina otkupa 1954. – 1959. Muzej suvremene umjetnosti posjeduje najveću zbirku djela Ivana Picelja – slika, grafika, nacrta za izložbene paviljone, reljefa i objekata te 240 plakata rađenih za Muzej i druge naručitelje. Izlaže te oblikuje pozivnicu i katalog za izložbu Bakić – Picelj – Srnec u Galeriji Denise René u Parizu. Tom izložbom započinje duga i uspješna suradnja s galeristicom Denise René, koja je prezentirala Piceljeve radove na samostalnim i skupnim izložbama u svojoj galeriji te na gostovanjima u drugim muzejima i galerijama. Boravi u Parizu i fotografskom kamerom bilježi grad. Posjećuje Victora Vasarelyja i André Bloca. U toj godini zabilježeno je da je sudjelovao na natječaju za tekstilne uzorke – od pet uzoraka otkupljena su četiri i bila je dogovorena suradnja s industrijom svile.
1960.
Rođenje kćeri Anje u braku s Alemkom Picelj. S Bakićem i Srnecom izlaže u Galeriji Drian u Londonu. Sudjeluje na izložbama u Americi – Konstrukcija i geometrija u slikarstvu: od Malevitcha do sutrašnjice u New Yorku, Galerija Chalette (autor izložbe Michel Seuphor) i na izložbi Novo slikarstvo u Jugoslaviji u Washingtonu i Minneapolisu. Posjećuje atelijer Roberta Delaunaya na Montparnassu u Parizu. Oblikuje brojne publikacije i novogodišnje čestitke, izrađuje logotipe i surađuje s arhitektima na arhitektonskim natječajima (npr. oprema tehničkog opisa za natječaj za muzej u Kuvajtu s arhitektom Z. Bregovcem, oblikovanje publikacije za Izložbu rada u Torinu s V. Richterom). Autor je postava turističke izložbe na Zagrebačkom velesajmu.
1961.
Sudjeluje na izložbi Šezdeset godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj u Umjetničkom paviljonu. Početkom 60-ih godina 20. stoljeća bio je jedan od idejnih začetnika i inicijatora međunarodnog pokreta Nove tendencije. Njegov angažman u pokretu kretao se od organizacije izložbi, na kojima je i sam sudjelovao, preko uredništva časopisa Bit International, sve do dizajniranja plakata i publikacija vezanih za Nove tendencije, za koje je primio brojne nagrade i koji su danas uvršteni u funduse brojnih muzeja kao iznimno vrijedni primjerci likovnog oblikovanja. Sudjelovao je na svim izložbama Novih tendencija koje su u Zagrebu i drugim europskim gradovima održavane od 1961. do 1973. godine, kao i poslije na retrospektivnim predstavljanjima toga umjetničkog pokreta. S brojnim umjetnicima uključenim u Nove tendencije njegovao je dugogodišnja prijateljstva, posebice s Carlosom Cruz-Diezom, Karlom Gerstnerom, Getuliom Alvijanijem, Milanom Dobešom, Almirom Mavignierom, Jesusom Rafaelom Sotoom i drugima, a često je i inicirao njihove samostalne izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti. Intenzivno sudjeluje na međunarodnim izložbama – među ostalima, na izložbi Suvremena jugoslavenska umjetnost (autori Oto Bihalji Merin, Miodrag B. Protić) u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, na izložbi Apstraktna konstruktivistička internacionalna umjetnost (Art abstrait constructif international: AACI) u Galeriji Denise René te na izložbi Moderna jugoslavenska umjetnost u Tate Galeriji u Londonu. Oblikuje logo i promotivne materijale za drvno-industrijsko poduzeće DIP Novoselac.
1962.
Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu organizira njegovu prvu veliku monografsku izložbu – Ivan Picelj, slike, reljefi, plakati, grafička oprema (autori Zdenka Munk, Michel Seuphor). Od 1962. do 1964. godine u vlastitoj nakladi izdaje sedam brojeva časopisa a, u kojemu 1962. godine objavljuje osobni manifest naslovljen Za aktivnu umjetnost. Svaki broj časopisa realiziran je u suradnji s drugim umjetnikom – Victorom Vasarelyjem, Getuliom Alvianijem i Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom te dva broja s Vjenceslavom Richterom. Sudjeluje na međunarodnoj izložbi konstruktivističke umjetnosti Konstruktivisten u Leverkusenu (Njemačka). S bratom Denise René surađuje na opremi kataloga te oblikuje plakat i oglase u časopisima za izložbu Jeana Arpa i Sophie Taeuber-Arp.
1963.
Sudjeluje prvi put na V. međunarodnoj izložbi grafičke umjetnosti (kasnije preimenovanoj u Međunarodni grafički bijenale) u Modernoj galeriji u Ljubljani na poziv Zorana Kržišnika, osnivača Bijenala. Sudjeluje na izložbi Nove tendencije 2 (Nuova tendenza 2) održanoj u Fundaciji Querini Stampalia u Veneciji, za koju oblikuje i katalog. Dobiva priznanja za svoj rad – Nagradu grada Zagreba i nagradu na natječaju Za slobodu Španjolske Societa di Cultura u Genovi.
1964.
U ovoj se godini nižu značajni nastupi na međunarodnim izložbama konstruktivističke umjetnosti u Njemačkoj i Francuskoj. U šezdesetima usvaja suvremenu grafičku tehniku svilotiska postižući iznimno uspjele opartističke i kolorističke efekte, što ga svrstava među najistaknutije članove „zagrebačke škole serigrafije“. Pojedine grafičke listove i grafičke mape tiska u Atelieru Brane Horvata i Studentskom centru u Zagrebu, a u Parizu surađuje s Atelijerom Arcay. Izrađuje zaštitni znak IPR – Zagreb. Dizajnira publikacije za Zagrebačke soliste.
1965.
Godinu obilježava niz značajnih izložbi. Dva su nastupa u New Yorku: samostalna izložba u Galeriji Howard Wise i sudjelovanje na velikoj izložbi The Responsive Eye u Muzeju moderne umjetnosti, najvažnijoj izložbi za inauguraciju op-arta na svjetskoj sceni. Prisutan je i na drugim značajnim izložbama konstruktivne, kinetičke umjetnosti i op-arta u Americi i Europi. Surađuje s arhitektom Bregovcem na unutarnjem uređenju hotela Ambasador u Opatiji. U Kabinetu garfike JAZU predstavlja monografsku izložbu plakata i opreme knjiga.
1966.
Tijekom suradnje s Ivanom Piceljem Galerija Denise René bila je izdavač triju vrlo istaknutih grafičkih mapa: Oeuvre programmée No 1, 1966. (predgovor napisao Gilo Dorfles, tisak serigrafija Atelier Brane Horvata, Zagreb), Cyclophoria, 1971. (predgovor Abraham A. Moles, tisak serigrafija Atelijer Arcay, Pariz) i Remember, 1986. (predgovor Annie Le Brun, tisak serigrafija Atelier Brane Horvata, Zagreb). Iste godine kada iz tiska izlazi grafička mapa Oeuvre programmée No 1 nastaje kolaž velikih dimenzija CM-11-II, iznimno djelo u kojem eksperimentira s tehničkim postupkom i zaokretanjem kvadratne slike u oblik romba.
1967.
Započinje izradu reljefa monumentalnih dimenzija – Grya, Ides i Passage u suradnji s radionicom Vinka Zadre. Reljefi se sastoje od mnoštva konkavnih metalnih dijelova pričvršćenih na drvenu podlogu u raznim visinama i obojenih u bijelu i sivu boju. Sljedećih godina izlaže reljefe na izložbama u Americi, Njemačkoj i Norveškoj.
1968.
Započinje suradnju s inženjerom Vladimirom Bonačićem, s kojim uz pomoć računalne tehnologije realizira objekt T-4, 1964. – 1966., jedan od prvih primjera računalne umjetnosti u Hrvatskoj. Autor je postava izložbe 100 godina fotografije u Hrvatskoj / 20 godina Fotokemike, održane u Muzeju za umjetnost i obrt. Surađuje na postavu retrospektivne izložbe Toše Dapca u Muzeju za umjetnost i obrt. Od početaka svoga profesionalnog angažmana Ivan Picelj surađuje s Dapcem, čiji rad iznimno cijeni. Picelj je redoviti sudionik prijateljskih i kulturnih susreta koji su se održavali u Dapčevu atelijeru u Ilici 17. Na Piceljev prijedlog atelijer je nazvan Arhiv TD 1970. godine, kada njegovo vođenje nakon Tošine smrti preuzima Pero Dabac. Oblikuje logo i promotivne materijale za Papuk – drvno-industrijski kombinat iz Pakraca 1969.
1969.
Sudjeluje na Venecijanskom bijenalu. Ponovno će izlagati 1972.
1970. – 1973.
Sudjeluje na međunarodnim izložbama i dobiva nagrade u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu.
1973.
U Bergamu tiska mapu grafika naslovljenu Géométrie élémentaire – Soft & hard, koja se sastoji od osam serigrafija u boji i osam geometrijskih objekata. Izdavač je Eurografika, a predgovor Raoula Jeana Moulina objavljen je na talijanskome i francuskome jeziku. U Vareseu (Italija) dobiva Zlatnu medalju za seriju plakata Galerije suvremene umjetnosti.
1976.
U vlastitoj nakladi od petnaest primjeraka izdaje grafičku mapu Remember.
1977.
Oblikuje logo i promotivne materijale za GAP – Građevinsko arhitektonsko-projektno poduzeće iz Zagreba.
1979.
Natječe se za izradu simbola XIV. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Oblikuje logo Fakulteta strojarstva i brodogradnje.
1980.
U vlastitoj nakladi tiska mapu Connexion, seriju od sedam serigrafija.
1981.
Prima francusko odličje Časnika reda umjetnosti i književnosti. Oblikuje logo i publikacije Arhiva TD (atelijer Dabac).
1982.
Likovno oblikuje časopis Književna smotra.
1983.
Započinje suradnju s Muzejsko-galerijskim centrom i Muzejom Mimara – oblikuje njihov logo, trideset jedan katalog i promotivne materijale vezane za kapitalne izložbe organizirane u razdoblju od 1983. do 1992. godine, kao što su Riznica zagrebačke katedrale, Drevna kineska kultura, Pisana riječ u Hrvatskoj, Zlatno doba Dubrovnika itd. Oblikuje Godišnje izvješće Dramskog kazališta Gavella i promotivne materijale predstave A. P. Čehova Tri sestre. Oblikuje plakate za 6. Zagreb jazz fair.
1986.
U nakladi Galerije Denise René izlazi novo izdanje mape Remember, dopunjeno predgovorom francuske esejistice, kritičarke i nadrealističke pjesnikinje Annie Le Brun. Od početaka svojih redovitih dolazaka u Pariz Picelj njeguje prijateljstvo s Annie Le Brun i Radovanom Ivšićem, hrvatskim pjesnikom koji je od 1954. živio i djelovao u tom gradu.
1992.
Tiska mapu serigrafija Odnosi, nakladnik je Atelier Brane Horvata, Zagreb.
1994.
Prima Nagradu za životno djelo Vladimir Nazor, za likovne umjetnosti. Tiska mapu Varijacije s predgovorom Darka Schneidera. Nakladnik je Trident iz Zagreba.
2001.
Prima Nagradu za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva.
2002.
Na izložbi 3 reljefa Ivana Picelja u Muzeju suvremene umjetnosti predstavljeni su nakon kompleksne obnove monumentalni reljefni objekti iz 1967. i 1968. godine. Tiska mapu serigrafija Varijacije, nakladnik je Ranko Horetzky (Atelier Brane Horvata – Horetzky).
2003.
Međunarodni grafički likovni centar u Ljubljani organizira retrospektivnu izložbu njegova grafičkog opusa Ivan Picelj – Graphic Art Opus 1957 – 2003, četrdeset godina nakon prvog sudjelovanja na Međunarodnom bijenalu grafičke umjetnosti.
2005.
U Galeriji Klovićevi dvori održana retrospektivna izložba naslovljena Ivan Picelj – Kristal i ploha, na kojoj su bili predstavljeni svi segmenti njegova stvaralaštva. Autor postava bio je Getulio Alviani.
2006.
Nagrada za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb. U nakladi ljubljanskoga Međunarodnoga grafičkoga likovnog centra s predgovorom Brane Koviča tiskana je mapa serigrafija Ulmske varijacije.
2007.
Oblikuje knjigu Annie Le Brun Previše zbilje (izdavač DAF, Zagreb).
2008.
Nakon šest desetljeća stvaralaštva i nakon višekratnih zamolbi za dodjelu atelijera upućivanih gradskim vlastima tijekom niza godina, Ivan Picelj udružuje svoja nastojanja s fotografom Damirom Fabijanićem u želji da im se dodijeli prostor koji bi zajednički koristili, no ni ovoga puta nije nađeno adekvatno rješenje.
2010.
Sudjeluje na Mediteranskom kiparskom simpoziju u Labinu, gdje je izradio 15. dionicu naslovljenu Bijela cesta u negativu (25 x 4 metra).
2011.
Prima odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi i izniman doprinos razvoju hrvatskoga likovnog stvaralaštva. Umire u snu u svome domu u Zagrebu 22. veljače.
2012.
Umjetnikova kći Anja Picelj-Kosak darovala je Muzeju suvremene umjetnosti cjelokupnu ostavštinu Ivana Picelja, koja je danas pristupačna javnosti pod nazivom Arhiv i knjižnica Ivana Picelja. Knjižnica sadrži 2400 naslova, a građu čine umjetničke monografije, katalozi, pregledi umjetnosti, lijepa književnost i teorija umjetnosti. Arhiv obuhvaća raznovrsne predmete – školske svjedodžbe i indeks Akademije, pisma, račune, nagrade i priznanja, svakodnevne predmete, umjetnički alat, poslovnu prepisku, telefonske adresare, velik broj fotografija, albuma s fotografijama, negativa, videokaseta, dijapozitiva, dijaprojektora i filmova. Sačuvani su i nacrti, kolaži, makete i skice za grafike i grafički dizajn, skice, modeli i rezervni dijelovi za reljefe i objekte, potom fotodokumentacija i korespondencija vezana za nastupe na sajmovima i izradu izložbenih paviljona, originalni crteži, kolaži i predlošci za časopis a itd. Posebno je iscrpna dokumentacija o izložbama na kojima je sudjelovao, a sadrži tekstove likovnih kritičara, pozivnice, kataloge, izreske iz novina s člancima o izložbi, popise umjetnina i fotodokumentaciju. U Arhivu se nalaze i njegovi originalni radovi i radovi drugih umjetnika s kojima je bio povezan prijateljskim vezama.
2014.
Povratak reljefa izloženih 1965. u Galeriji Howard Wise iz New Yorka u Zagreb. Otvoren stalni postav Arhiva i knjižnice Ivana Picelja u Muzeju suvremene umjetnosti.
Citati iz tekstova:
Iz teksta prof. dr. Zvonka Makovića „Picelj – slike“:
„Uloga Ivana Picelja vrlo je složena u povijesti hrvatske umjetnosti i kulture općenito. On je jedan od onih koji su ranih poratnih godina markirali umjetničke strategije od dalekosežnog značenja i u svojem izboru bio je dosljedan do kraja. Međutim, bilo bi ga pogrešno promatrati isključivo kao velikog umjetnika koji je unosio niz važnih, upravo tektonskih inovacija na području likovnih umjetnosti, bilo da je riječ o slikarstvu, bilo o objektima, bilo na području grafičkog dizajna. Picelj je svoju ulogu smatrao širom i kompleksnijom, a što se može vidjeti od najranijih dana, iz vremena kada grupa EXAT 51, koju je stvarao i njoj pripadao, stupa na scenu, budući da je njezina prva izložba održana u Piceljevu stanu. Valja također spomenuti i postav djela slikara EXAT-a Kristla, Picelja, Rašice i Srneca na njihovoj kasnijoj izložbi u Društvu arhitekata, na kojoj je postav slika koncipiran na potpuno nov način, nikada dotad viđen u nas, zatim istaknuti Piceljeva putovanja u inozemstvo, i to u teškim uvjetima kada je promovirao ne samo sebe nego prvenstveno umjetnost i sredinu kojima je pripadao. Zahvaljući Picelju održane su važne izložbe njegovih prijatelja Bakića i Srneca u Parizu i Londonu 1959. i 1961., na kojima je prvi put predstavljena apstraktna umjetnost jedne socijalističke zemlje. Takva gostovanja i povezivanja imala su i drugu svrhu, ne samo da promoviraju našu umjetnost u važnim sredinama nego su podjednako podrazumijevala i dolazak stranih umjetnika u Zagreb, prvenstveno u GSU/MSU. Velike izložbe koje su ovamo stizale krajem 60-ih godina 20. stoljeća i poslije dugujemo upravo Piceljevim čvrstim kontaktima, prije svega s Galerijom Denise René u Parizu, čijim su posredovanjem umjetnici okupljeni u Galeriji stizali u Zagreb. Izložbe Victora Vasarelyja, Jesusa Rafaela Sota, Yvesa Kleina, Getulija Alvianija i brojnih drugih dale su našoj sredini mjeru važne međunarodne umjetničke scene.“
Iz teksta dr. sc. Snježane Pintarić: „Ivan Picelj – odnosi pravih vrijednosti“:
„Razvijajući nove ideje i kontinuirano izazivajući konvencionalne načine mišljenja, tražeći drukčije načine izražavanja, inovativne metode, najnovije tehnike i oblikovne postupke, nakon „utemeljiteljskih“ pedesetih, početkom 1960. Picelj mijenja težište svojega umjetničkog djelovanja s područja slikarstva na grafičko stvaralaštvo i umjetnost konstruktivističkih reljefa, a taj proces traženja novih mogućnosti kulminira krajem dekade suradnjom s inženjerima elektrotehnike i realizacijom kompjutorski generiranog objekta T4[1].
Promjena medija u šezdesetima značila je i promjenu umjetničke paradigme, te Picelj, od već priznatog predstavnika europske poslijeratne geometrijske apstrakcije,[2] postaje jedan od međunarodno istaknutih predstavnika kinetičke, konstruktivističke konkretne i op-art umjetnosti.“
Iz teksta Stane Bernika: „Grafički dizajn Ivana Picelja“:
„Kao autor bio sam potpuno svjestan da moram razmišljati o njegovu opsežnom, kvalitetno savršenom i važnom dizajnerskom opusu u okviru manifestativnoga kompleksnog društvenog komunikacijskog prostora, koji smo tada, po zajedničkoj državi, odnosno federaciji, nazivali jugoslavenski, i u kojem smo zajedno proživjeli modernističko razdoblje umjetnosti. Ovu posljednju misao moram posebno naglasiti zbog toga što je ta 
država, unatoč brojnim preprekama i jednoznačnim ideološkim usmjerenjima iz centra (u kulturi i školstvu tražile su se tzv. »zajedničke jezgre«), ipak imala razrađenu »samokontrolu« republičkih središta, te je zbog te činjenice u kulturnom pogledu bila samo naizgled savez, odnosno federacija. Posebno se to osjetilo u trenucima pokušaja procjenjivanja kulturnih pojava koje su svojim temeljem ili na drugi način bile uhvaćene u nacionalne okvire i koje smo u tom smislu najčešće marljivo višeslojno problematizirali, te ikonografski ograničavali nacionalnim, zapravo nacionalnim kulturnim granicama, što se prepoznatljivo odražavalo u sadržajnom i morfološkom izrazu. U tom pogledu ima Piceljevo oblikovanje za hrvatsku kulturu svakako posebno veliku ulogu; on je, kao angažirani dizajner koji je mahom sav svoj opus povezivao s »kulturnjačkim marketingom«, svojim dizajnerskim opusom, mogli bismo reći, zrcalo i vjerodostojan dokument već spomenute impresivno realizirane angažiranosti i konstruktivnih uspjeha na najvišoj razini.“
Iz teksta dr.sc. Domitille d'Orgeval: „Ivan Picelj i pariška apstrakcija 1950.-1970. – izborna srodstva“:
„Vodeća ličnost hrvatske geometrijske apstrakcije Ivan Picelj uputio se u Pariz početkom pedesetih godina 20. stoljeća, u razdoblju u kojem je taj grad snažno privlačio strane umjetnike koji su dolazili u nadi da će susresti stare majstore, ali i umjetnost budućnosti. Naime, umjetničkom scenom tada je zavladalo istinsko uzbuđenje koje je osobito vidljivo u ponovnom zanimanju mlade generacije za apstrakciju, unatoč nedostatku institucionalnog interesa za taj oblik umjetnosti. Picelj, koji se vrlo rano posvetio uspostavi veza između Zagreba i drugih europskih avangardi, s Parizom je imao poseban odnos. U njemu nailazi na izravan odjek svojih likovnih i teorijskih promišljanja, što ga je dovelo do povezivanja s Galerijom Denise René, koja je u to vrijeme bila najvažnija zagovarateljica geometrijske i kinetičke apstrakcije. Odnosi koje je Picelj tada stvorio ne samo s galerijom nego i s umjetnicima koje je zastupala, kao što su Vasarely, Yvaral, Agam, Soto ili Cruz-Diez, posebno su sadržajni i dragocjeni te će tijekom cijelog njegova života biti izvor razmjena, suradničkih projekata i izložbi.“
Iz teksta dr.sc. Ilarie Bignotti: „Konkretna utopija. Ivan Picelj i Nove tendencije 1961.-1973.“
„Ivan Picelj bio je među glavnim zagovornicima velikoga preokreta u neo-konkretnoj umjetnosti i jedan od najaktivnijih protagonista takozvane posljednje avangarde, unutar koje se posve zasluženo smješta među njezine najdosljednije predstavnike; odigrao je bitnu ulogu u redovima Novih tendencija, nastalih u Zagrebu 1961. godine, kada se u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održala prva izložba toga pokreta i kada se okupilo mnoštvo iznimnih umjetnika i kritičara iz cijeloga svijeta, danas neospornih protagonista međunarodne umjetnosti i međunarodnoga tržišta: od skupina Zero, GRAV, N i T, do pojedinačnih zagovornika posvemašnje umjetničke obnove, od “kontinuiteta do novoga”, od Piera Manzonija do Enrica Castellanija, od Getulija Alvianija do Paola Scheggija.“
Iz teksta prof. dr. Ješe Denegrija: „Ivan Picelj – Dugo trajanje umjetnosti i grafičkoga oblikovanja konstruktivnih posljedica“
„Picelj je od početka do odmakloga trajanja svoje umjetničke aktivnosti gajio i provodio u praksu tipičnu modernističku i avangardističku svijest o suvremenome umjetniku kao „građaninu svijeta“, čime je ne samo poticao svoju osobnu umjetničku poziciju nego je i u sredini svojega djelovanja njegovao primjer jednoga izrazito pozitivnoga kulturnog ponašanja koje je, u području umjetnosti kakvom se bavio, pridonosilo uključivanju vlastite sredine u središnje svjetske umjetničke tokove.“
[1] T4 primjer je rane računalne umjetnosti u Hrvatskoj, a I. Picelj izradio ga je 1969., prigodom izložbe Nove tendencije 4 u suradnji s inženjerom V. Bonačićem. Objekt „prevodi“ Piceljev plakat za tu izložbu iz grafičkog u elektronski medij.
[2] Michel Seuphor: Dictionary of Abstract Art, Tudor Publishing Co; First Edition (January 1, 1957)
Predstavljanje monografije „Ivan Picelj“
Četvrtak, 30. 1. 2025. u 18 sati
Dvorana Gorgona, Muzej suvremene umjetnosti
