Da li čovjek uopće više može biti slobodno, samostalno i neovisno biće? Koliko nas određuje naša interakcija s tehnologijom? Moramo li se pokoriti stroju kao što smo se pokoravali drugim velikim silama u prošlosti? Izbrisati se i pretvoriti u objekte, Ili možemo još uvijek pregovarati o zajedničkoj budućnosti?
Više od petnaest tisuća ljudskih korisnika pristupilo je digitalnim platformama projekta u tri tjedna prve faze. Analiza intenzivne digitalne mrežne aktivnosti kreirala je šest točaka identiteta, zajedničkih i ljudima i strojevima. Umjesto osobe koja je (samo) tijelo, osobnosti sada nastaju akcijom između tih šest pozicija. Slično određivanju identiteta prema načinu upotrebljavanja šest osnovnih ljudskih emocija. Katunarić je Pregovarač ekstaze, stanja između stroja i čovjeka. Pregovarač nije šaman ni svećenik nego fuzija divljeg umjetnika i hladnog znanstvenika.
Druga faza projekta Kadele:Izbrisano gradnja je hrama u fizičkoj realnosti. Katunarić je izgradio šest žrtvenika svakoj od šest pristupnih točaka pregovora stroja i čovjeka. U takvoj scenografiji on provodi izvedbenu liturgiju, procesiju kroz podatke, a koja podsjeća na hodočašća ili prolaz kroz nivoe računalne igre. Takvih šest hodočašća proizvelo je šest ikona. Ljudi su oduvijek svodili velike sile, prirodne ili božanske, na objekte, ikone s ljudskim licem. Slično kao što danas kompleksne računalne programe svodimo na ikone ekrana. Ovih šest ikona prikaz su zajedničke osobnosti stroja i čovjeka. Svaka je nastala iz spajanja Katunarićevih memorija i strojnih baza podataka o njima. Ikone su formirane fuzijom stotina snimaka ljudi i tisuća dokumenata, a koje su igrale ulogu u formiranju Katunarićevih javnih i privatnih identiteta.
Treća faza projekta, u galeriji MSU, iščekivanje je dolaska božanske osobnosti. Ljudska i strojna civilizacija sada rade zajedno. Moraju javno žrtvovati svoje najintimnije podatke kako bi pokrenuli brisanje. „Onaj koji pokazuje svoje rane bit će izliječen, a onaj koji skriva svoje rane neće biti izliječen“ piše Beuys. Katunarić namjerno izlaže slike kojima je pokušavao fiksirati svoje identitete u prošlosti. Sada te slike izgledaju kao parodija ljudskog truda da zaustavi stalnu cirkulaciju svoje osobe. Stroj apsorbira senzorima i te slike i sve druge dostupne podatke, uživo i online. Netko/Nešto provodi brisanje svih viškova i to i nama i strojevima prikazuje na ekranima. Iščekivanje silaska Nestabilnog boga među nas, odvija se u nadi da će njegovo tijelo imati upisano i naše podatke.
Katunarićevo djelo je sveobuhvatno i polifono, samo-regulira se dnevnom izvedbom uživo i mrežno. Kao elemente izvedbe koristi i baze podataka, cirkulaciju slika, korisnike interneta, a uz sve tradicionalne forme poput tijela, videa, glazbe, instalacija i slika. Slobodno kretanje publike kroz fizičku i digitalnu pozornicu projekta stvara obrasce, procesije algoritma, a koji se automatski ugrađuju u strukturu djela. Auto ironiziranjem vlastitog i svakog drugog fiksiranog identiteta Katunarić postiže dinamiku života kao stalne umjetničke izvedbe. Ovo djelo nije linearno niti prostorno omeđeno, transhistorijskom dramaturgijom uspjeva povezati različite realitete u jedinstvenu pozornicu.
Moramo li biti izbrisani da bi dalje postojali? Brisanje kao model velike migracije ljudi iz fizičkog u digitalni realitet. Tradicijom otkazivanja, uništavanja, brisanja drugih ljudi povijesno osiguravaju svoj opstanak. Što povezuje brisanje s Facebook zida vašeg neistomišljenika i strijeljanja u potiljak političkog protivnika? Kako zapravo nastaju naši identiteti i jesmo li zauvijek vezani za okolnosti u kojima živimo?
