Krivo srastanje je izložba koja predstavlja izbor fotografija Ivana Posavca i Milisava Mije Vesovića iz Zbirke Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb. Riječ je o fotografskim radovima koje danas interpretiramo analitičkim alatima nastalim zahvaljujući prožimanju umjetnosti i popularne kulture. Preciznije, promatramo fotografije realizirane jezikom popularne kulture kao oblikom otpora dominantnim kulturalnim modelima a čiji se zametci prate s razvojem takozvane omladinske kulture kasnih 70ih i ranih 80ih godina.
Izložba tematizira fenomenom fotografije koja je u tom razdoblju odigrala važnu ulogu, poput „poletovske fotografije“ što je u svojim danima slave prekoračivala zadane granice reportažne ili dokumentarne fotografije da bi naposljetku, postavši lokalni fenomen, mnogi autori i njihovi opusi postali dio dominante odnosno muzealizirane umjetničke prakse.
Kustosica izložbe Leila Topić piše kako je, razmišljajući o fotografijama Posavca i Vesovića gotovo nesvjesno, za izložbeni naziv odabrala pjesmu Azre Krivo srastanje s istoimenog albuma iz 1984. Na naslovnici albuma, koju potpisuje zagrebački dizajnerski tandem Greiner & Kropilak, prikazana je crno bijela fotografija radnika pri izlasku iz tvornice, vizualno bliska motivima s Posavčevih fotografija. Promišljajući o pojmu krivog srastanja, Leila Topić opaža da su radnici nestali s povlaštenih mjesta u medijskoj reprezentaciji upravo kao i fotoreporteri, odnosno fotoreportaže. Stoga, objašnjava kustosica, namjera Krivog srastanja nije predstaviti još jedan projekt koji veliča retromanijsku fantaziju o novovalnoj slavi osamdesetih godina u Jugoslaviji ili Zagrebu, nego postaviti pitanja kako danas čitati ove fotografije i što one govore današnjoj publici.
Većina izloženih fotografija datira iz razdoblja zrelog socijalizma, objavljena je ili je nastala za reproduciranje u Poletu ili Studentskom listu, najpropulzivnijim predstavnicima omladinskog tiska koji je, sve do kraja osamdesetih godina kada je naprasno nestao, bio inovativno, nerijetko i subverzivno sjecište različitih vidova studentskih pokreta, životnih stilova, spolnosti, studentske i radničke svakodnevice ili ljevičarske kritike sustava. Riječ je o uglavnom reportažnim, urbanim fotografijama kojima su Posavec i Vesović upražnjavali Bressonov pojam odlučujućeg trenutka: interpretirali događaje ili novinarske pripovijesti uvjetovani praktičnim ograničenjima poput kratkog vremenskog roka ili uredničkih kriterija, ne pribjegavajući pritom konvencionalizaciji fotografije tipičnoj za dnevne novine. K tome, od 1978. kada Goran Trbuljak u Poletu postaje grafički urednik i urednik fotografije, fotografija dobiva sasvim novu funkciju te zauzima čitavu stranicu ili dvije, urednik poštuje izrez fotografa te potiče uključivanje fotoreportera u aktivno stvaranje novina. Premda su fotografske teme naručene, vizualna su rješenja osobna i karakteristična za svakog autora. Brojni su autori poput Andrije Zelmanovića, Šime Strikomana, Nine Semialjca, Gorana Pavelića, Ivana Posavca, Dražena Kalenića, Milisava Vesovića, Fedora Vučemilovića ili dvojca Bachrach & Krištofić na početku „krivo srasli“ u odnosu na uvjete u kojima su započeli svoju umjetničku karijeru da bi danas, u kontekstu lažno permisivnog i vizualnom kulturom osiromašenog društva, jedva prepoznali vlastito djelo ili njegovo nasljeđe. Znači li to da govorimo o višestrukim lomovima i krivim srastanjima u suodnosu sa suvremenošću?
Predstavljanje izložba kustosice Leile Topić Krivo srastanje u Salonu Muzeja savremene umetnosti Beograd rezultat je međumuzejske razmjene projekata između zagrebačkog i beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti.
