Katarina Zdjelar u svojem umjetničkom radu kombinira različite medije kao što su pokretne slike, zvuk i izvedba. Navedenim strategijama umjetnica istražuje narative, značenja i asocijacije koji se modificiraju kroz različite jezike i kulturalna značenja, u različitim vremenskim okvirima i mjestima njihove izvedbe, oblikujući kaleidoskop prizora, zvukova i vizualnih doživljaja. Uglavnom u mediju videa, njezin rad istražuje način na koji se jedno tijelo susreće s drugim kao mjestom otpora i mogućnosti, ukazujući na krhko djelovanje kolektivne akcije u sadašnjosti.
O svojem radu Katarina Zdjelar navodi sljedeće:
„Tijelo zvuka, glasa, jezika središnji su interesi kojima se bavim u svojem radu kao idejama vezanima za strance, otuđenje i normalizaciju. Istražujem procese samorealizacije s njihovim paradoksima, garancijama i neuspjesima. Posebno me zanima inhabitacija neautoritarnih glasova u reguliranim sustavima (znanje, jezik, ideologija), koji preispituju sustave u kojima se pojavljuju u smislu etike, vrijednosti i valute. Ove ideje artikuliram prvenstveno u mediju pokretne slike i zvuka, što su dva elementa koje podjednako koristim u svojim video radovima.
Moj interes za jezik proizašao je iz praktičnih primjena brižne kontrole koju nameću regulirani sustavi društvenog prihvaćanja i inkluzije u razvijenim, liberalnim društvima svijeta, ali i u SF feminističkim djelima, uključujući ono lingvistkinje Suzette Haden Elgin. Dijalektika pojedinca i zajednice interes je mojeg rada. Artikuliram je u procijepu između univerzalno važećeg, apstraktnog jezika i konkretnog, uvijek fizičkog glasa.
Učenje, prakticiranje, vježbanje za mene je od posebnog značaja jer je riječ o kodificiranoj metodi kulturne integracije koja ne uključuje samo simboličku „inicijaciju“ iskorijenjenog pojedinca, već i same materijalne i tjelesne utjecaje koji oblikuju ovo govorno tijelo. Nema glasa bez kalupa, piše Mladen Dolar. Nema glasa bez kontradikcije i nema jednostavnog načina izlaska iz ove neprilike, iz ovog sukoba koji sjedinjuje pojedinačno i društveno, singularno i univerzalno, tijelo i kulturu, užitak i kodeks, slinu i foneme…
Mnoga djela bave se postavljanjem granice, ranjivosti ili neuspjeha, kao i potencijalnostima te izazovima u provođenju društvenih ili estetskih konvencija. U mojem radu, glazba i muzikalnost često dodiruju i obgrljuju ove ideje: glazba služi kao vrata, kao čvor između pojedinačnog i društvenog, kao točka pristupa društvenoj sferi, sredstvo mjerenja ili zvučeće, kompleksne dimenzije subjektivnosti, kulturne razlike i zajedničkog afektivnog odgovora.
U svojim video radovima često koristim modus vježbanja kao metodološki alat. Možda slično idejama Brechta i Müllera, koji su dizajnirali scenarije za rad i ne-rad, skriptiranje u svojim video radovima shvaćam kao kombinaciju dviju sila u igri – možebitnosti i kontrole, odnosno sustava i improvizacije. Nedavno sam proširila ovaj koncept u radovima ‘Reading ‘Europe, where have you displaced love?’’, ‘Not A Pillar Not A Pile (Tanz für Dore Hoyer)’, ali i ranije u radovima kao što su ’My Lifetime (Malaika)’ ili ‘Untitled (A Song)’. Modus vježbanja, iskušavanja odugovlačenja moj je način ispipavanja ovih dviju perspektiva. Annemarie Matzke dobro primjećuje kada ističe da svaka proba istovremeno radi na institucionalizaciji vlastite aktivnosti. U svojoj trajnoj transformaciji, ideja vježbanja kao činjenja dovodi u pitanje uvjete rada kao takvog.
U mojem radu često progovaraju prekidi jer istražujem narative koji ne mogu biti ispričani u kontinuumu. Prekidi koji progovaraju – bilo u tjelesnosti glasa (kao u ‘AAA (Mein Herz)’), poroznosti arhivskog materijala (kao u ‘Not a Pillar not a Pile (Dance for Dore Hoyer)’) ili asinkronicitetu unutar kolektivne izvedbe (‘My Lifetime (Malaika)’) – čine opipljivima praznine. Ovi su prekidi upoznati s povijestima antifašističke i antikolonijalne borbe te učinjeni opipljivima kao rezervirana mjesta ili odskočne daske za potencijale te spekulativno materijalno razmišljanje s ovim povijestima na umu.“
O RADOVIMA
Videorad Not a Pillar not a Pile (Tanz für Dore Hoyer), 2017., inspiriran je arhivskim dokumentima preuzetim iz ženskog plesnog studija koji je 1945. u poslijeratnom Dresdenu osnovala Dore Hoyer koreografkinja i ekspresionistička plesačica. Kao inspiraciju i polazište svojih koreografija Hoyer je našla u grafičkim radovima umjetnice Käthe Kollwitz. Instalacija Katarine Zdjelar Not a Pillar not a Pile (Tanz für Dore Hoyer) polazi od umjetničkog susreta umjetnica Kollwitz i Hoyer, i reflektira njihove zajedničke afinitete koji se reflektiraju kroz ideje solidarnosti, (proto)feminističkog pacifizma i koje su odraz kolektivne transformacije koja nije određena vremenom, klasnim i društvenim razlikama. U realizaciji videorada sudjelovali su plesači i aktivisti iz cijeloga svijeta, koji su za potrebe snimanja ovog rada nosili kostime s uzorkom koje su napravile radnice tekstilne tvornice Pausa u Njemačkoj, čiji antifašistički otpor se reflektira kroz sinergiju radova Dore Hoyer i Kate Kollwitz. Grafički radovi Kate Kollwitz inspiracija su za obrise na drvenim pločama koji su kao kulisa postavljeni u prostor galerije. Not a Pillar not a Pile (Tanz für Dore Hoyer) otvara prostor unutar kojeg jedno tijelo susreće drugo, kao mjesto otpora i mogućnosti, ukazujući na fragilnost kolektivnog djelovanja u sadašnjosti.
Videorad AAA (Mein Herz), 2016., u cijelosti je snimljen u jednom kadru, koji prikazuje lice mlade žene koja uz glazbenu podlogu istodobno izvodi četiri različite skladbe. U želji i namjeri da zadrži izvorni stil, ritam i tempo skladbi koje izvodi, ona vokalno prolazi iz jedne skladbe u drugu. Promatrajući njezino lice i slušajući njezin glas, svjedoci smo tenzija između tišine, glazbe, zvukova i riječi i nastojanja da se održi kontinuitet uspostavljen na prekidima i lomovima. Lice i glas mlade žene mapirani su kao mjesto lomova i kontinuiteta, dok svaki prekid i trenutni mûk (tišina) su prostor za bijeg i ponovni dolazak u prostor značenja.
U videoradu My lifetime ( Malaika), 2012., umjetnica kao glazbenu podlogu koristi Malaiku, ljubavnu pjesmu koja je postala simbol afričke kulturne emancipacije pedesetih godina, u izvedbi Nacionalnoga simfonijskog orkestra Gane. U elegičnom i emotivnom muziciranju orkestra – šezdesetak godina nakon njegova osnutka na valu oslobođenja od kulturnoga kolonijalizma – sažimlju se odnosi kulturnih centara i periferije, modernosti i emancipacije, internacionalizma i lokalnih tradicija te visoke i popularne kulture. Katarina Zdjelar ovim video radom kroz iznimno pažljiv portret glazbenika, koji sviraju daleko od idealnih uvjeta, na suptilan način govori o očekivanjima, stremljenjima i iluzijama upisanima u stvaranje i izvedbu umjetničkih djela, ali i o ideji umjetnosti koja, kroz svu složenost značenja njezinih reprezentativnih formi, povezuje svijet. Također, umjetnica na vrlo intiman i poetičan način ukazuje na aktualna pitanja postkolonijalnih identiteta i njihova performativa, kao i na poziciju pojedinaca unutar geopolitičkih promjena koje neminovno dolaze.
O AUTORICI
Katarina Zdjelar odrasla je u Beogradu, a trenutačno živi i radi u Rotterdamu. Uglavnom u mediju videa, njezin rad istražuje način na koji se jedno tijelo susreće s drugim kao mjestom otpora i mogućnosti, ukazujući na krhko djelovanje kolektivne akcije u sadašnjosti. Glas, glazba, zvuk i jezik temeljni su interesi njezine prakse. Zdjelar je magistrirala likovnu umjetnost na Institutu Piet Zwart u Rotterdamu, diplomirala je na Sveučilištu umjetnosti u Beogradu i završila dvogodišnju rezidenciju na Rijksakademie van beeldende kunsten u Amsterdamu. Zdjelar je predstavljala Srbiju na 53. Venecijanskom bijenalu. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama na međunarodnoj razini kao što su 11. berlinsko bijenale, Muzejski biro Stedelijk u Amsterdamu; Muzej fotografije Metropolitan, Tokio; Zaklada Frieze, London; Casino Luxembourg; De Appel, Amsterdam, MACBA Barcelona; MCOB Muzej suvremene umetnosti Beograd; Muzej Sztuki Lodz. Dobitnica je nekoliko nagrada, od kojih je posljednja nagrada MSU-a 54. Zagrebačkog salona (2019.), nagrada Dolf Henkes (2017.), s obzirom na to da je bila jedna od četiri nominirane za prestižnu nizozemsku nagradu Prix de Rome (2017., 2010.). Katarina Zdjelar je glavna mentorica na Institutu Piet Zwart (MA Likovna umjetnost), WdKA Rotterdam, Master Artistic Research na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu i Master Artistic Research in and through Cinema na Nizozemskoj filmskoj akademiji u Amsterdamu.
Kustosica izložbe: Martina Munivrana
Izložba je realizirana u povodu nagrade koju je Stručno vijeće MSU-a dodijelilo umjetnici Katarini Zdjelar za njezin rad My lifetime ( Malaika) na 54. Zagrebačkom salonu.
Izložba je ostvarena uz potporu glavnog partnera Mondriaan Fund, Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
Sponsor izložbe Samsung.
