Pozivamo vas na projekciju recentnog filma umjetnice Katarine Zdjelar Pogled je most (2023) koja će se održati u utorak, 28. svibnja 2024. u 20 sati u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti.
Nakon projekcije održat će se razgovor s Katarinom Zdjelar, Anom Opalić, Leonidom Kovač i Jelenom Vesić. Razgovor će moderirati Martina Munivrana.
Katarina Zdjelar, umjetnica s nizozemskom adresom, u svojem umjetničkom radu kombinira različite medije kao što su pokretne slike, zvuk i izvedba. Navedenim strategijama istražuje narative, značenja i asocijacije koji se modificiraju kroz različite jezike i kulturalna značenja, u različitim vremenskim okvirima i mjestima njihove izvedbe, oblikujući raznovrsnost prizora i vizualnih doživljaja.
Njezin recentni videorad Pogled je most (2023) sniman je tijekom njezinih posjeta Zagrebu gdje je u prosincu 2022. u Muzeju suvremene umjetnosti realizirala svoju prvu samostalnu izložbu. Videorad je inspiriran slikom Naste Rojc i njezinom slikom Autoportret s puškom (1912.)[1] kao i umjetničkim radom i osobnom pričom fotografkinje i videoumjetnice Ane Opalić. Njihove biografije određene pravom na izbor slobode i ljubavi, koje se odvijaju u dva različita razdoblja u razmaku od gotovo jednog stoljeća, međusobno se isprepleću. Upravo taj vremenski procijep ukazuje na to koliko se naše društvo i zajednica u svojoj svjesnosti i otvorenosti mijenjala, koliko smo kao društvo senzibilizirani za druge i drugačije, koliko smo ili jesmo li napredovali u kontekstu prihvaćanja različitosti i prava na slobodu izbora te ujedno propituje naše osobne pozicije i svjesnosti.
U uvodu ovoga teksta važno je ukazati na biografije umjetnica. Prema Shoshani Felman, život svake žene sadrži, eksplicitno ili implicitno, priču o traumi koja se ne može jednostavno priznati, o njoj se mora svjedočiti: “U mjeri u kojoj je svako žensko postojanje zapravo traumatizirano postojanje, ženska autobiografija ne može biti ispovijest. Ona može biti samo svjedočanstvo: za preživljavanje. I kao i druga svjedočanstva o preživljavanju, njezina je borba svjedočiti istovremeno i za život i za smrt – umiranje koje je za sobom ponijelo preživljavanje.”[2]
Biografije, koje se isprepleću upravo u nastojanjima da se izbore za vlastito preživljavanje i za izbor i osobnu poziciju postojanja i pripadanja, temeljno su polazište za povezivanje dviju vremenski distanciranih životnih priča i opusa.
Nasta Rojc (Bjelovar, 1883. – Zagreb, 1964.) jedna je od najvažnijih hrvatskih slikarica, avangardnih stremljenja, čiji se opus većinom sastoji od aktova, portreta, autoportreta i pejzaža. Uloga i opus Naste Rojc, unatoč tome što je bila uvrštena u nacionalne preglede povijesti slikarstva 20. stoljeća u Hrvatskoj, godinama su bili marginalizirani. Novija čitanja povijesti umjetnosti kao i teorijski diskursi, koji se ne oslanjaju isključivo na modernistički kanon već ga tumače tek kao jedan od mogućih, ponudili su teorijske okvire za interpretaciju i revalorizaciju djela Naste Rojc u okvirima međunarodnoga povijesnog i društvenog konteksta. Osim slikarskog djelovanja, Nasta Rojc bila je društveno vrlo angažirana te je snažno djelovala unutar institucionalnog sustava. Njezin nekonvencionalni život, među ostalim, obilježili su traumatično školovanje, opiranje građanskim kanoninma i pravilima, formalan brak s prijateljem Brankom Šenoom, osnivanje Kluba ženskih umjetnica 1927. godine, s Linom Crnčić-Virant, u kojem okuplja hrvatske i jugoslavenske umjetnice. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata upoznaje svoju životnu partnericu Alexandrinu Mariu Onslow, časnicu britanske vojske, i poznatu britansku sufražetkinju Veru Holme, s kojima 1925. i 1926. boravi u Engleskoj i Škotskoj. Po povratku u Hrvatsku Nasta Rojc i Alexandrina Onslow među prvima otvoreno žive u istospolnoj izvanbračnoj zajednici u Zagrebu.
Ana Opalić (Dubrovnik, 1972) je fotografkinja, snimateljica i glazbenica, svestrana umjetnica i aktivistica za prava LGTB zajednice. Njezin fotografski opus sastoji se od više serija i ciklusa u kojima dubrovački pejzaži imaju vrlo važnu ulogu. Njezina zadnja serija fotografskih zapisa pod nazivom Dnevnički zapisi (2009-2020) posvećena je njezinoj životnoj partnerici Martini Zvonić. Ana Opalić je kroz portrete ili snapshote zajedničkih trenutaka zabilježila fragmente njihova zajedničkog života u deset godina. Od 2019. na fotografijama se pojavljuje i njihova posvojena kći Meri, djevojčica iz Afrike, njihova dugina obitelj time postaje cjelovita. Ana i Martina ujedno su jedne od suosnivačica hrvatskoga queer pop benda U pol’ 9 kod Sabe.
Video Pogled je most započinje prikazom ruke koja drži fotografiju slike Naste Rojc Autoportret s puškom.
Autoportret s puškom prikazuje lik slikarice u lovačkom odijelu, koja na ramenu nosi pušku obješenu na desno rame, dok je lijeva ruka položena u džep jakne, odbacujući koncept građanske ženstvenosti. Njezin pogled je prodoran i samosvjestan, oštar i izazivački te se obraća onome koji gleda. Na ruku koja drži fotografiju polegnut je dlan ruke druge osobe. Kamera zatim prikazuje lica glavnih protagonistica ovoga videa Anu Opalić i njezinu životnu partnericu Martinu Zvonić. Njihova lica u suptilnom su preklapanju kadrova, osvijetljena nježnom dnevnom svjetlošću. Ana i Martina naizmjence izgovaraju različite asocijacije na fotografiju slike, koju započinju rečenicama:
Most
Tišina
Na drugoj strani
Hladnoća
Pogled nije dovoljan
……
Pogled je most
Preko čega
Na drugu stranu
…
Borba
Odustajanje
Nikad
Stvaranje
……
Kao da u maniri Suzette Haden Elgin, američke lingvistice, stvaraju svoj osobni jezik kako bi drugi/e mogli vidjeti sliku i njezino značenje kroz njihovu perspektivu. One u međusobnoj igri lingvističkih asocijacija imenuju viđeno, pridodajući slici neka nova značenja koja nisu upisana u službene narativne interpretacije, a koja se temelje na prethodno usvojenom znanju o autorici i njezinu radu u kontekstu vlastitih biografija i pozicija. Dijalektika između protagonistica artikulirana je u procijepu između univerzalno važećega apstraktnog jezika i konkretnog i fizičkog glasa. Njihova igra riječi potiče njihovu osobnu interakciju, iz koje se čita emocionalna povezanost, nježnost i razumijevanje. U igri riječi, emocija ljubavi i nježnosti izražena u pogledima i osmjesima izrazito je dominantna. Kao i u svojim prijašnjim radovima, Katarina Zdjelar stvara video koji vizualno osvaja, koji je prožet vrlo promišljenim spajanjem slika, svjetla i zvuka. Njihov dijalog prekida glas koji izgovara “mama”. U kadar zatim ulazi snimka fotografije slike Naste Rojc, igra riječi se prekida prikazom djevojčice Meri, posvojene kćeri Ane i Martine, koja promatra navedenu fotografiju. Zdjelar u video uvodi vrlo suptilno lik djevojčice, čiji prikaz zatim prati zvuk gitare koju svira Ana Opalić. Isprepleću se lik Ane, djevojčice Meri i dječaka Niru, Katarinina sina. U tom emotivnom prepletu likova, glazbe i atmosfere doma otvara se prostor za propitivanje osobnog odnosa prema intimnom i osobnom prostoru pripadanja.
Zvuci gitare, djeca koja crtaju, njihova međusobna interakcija, pogledi koji povezuju, uvod su u sljedeći segment prikaza koji se odvija u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, u čijoj kolekciji se nalazi rad Naste Rojc Autoportret s puškom (Autoportret u lovačkom odijelu). Kroz glavni koridor izložbenog prostora prikazana su djeca Meri i Niru koja trče prema kraju prostorije. U sljedećem kadru prema kameri prilaze muzejski tehničari, djeca i Ana Opalić, koji nose originalnu sliku Naste Rojc te je postavljaju na štafelaj. U zadnjim kadrovima prikazano je suočavanje sa slikom, suočavanje s prodornim pogledom Naste i blagim i podržavajućim pogledom Ane, te radoznalim pogledima djece. Njihovi pogledi susreću se u neverbalnom dijalogu između prošlosti i sadašnjosti. Pogled je most!
Videorad Pogled je most otvara mnoga pitanja, i u maniri prijašnjih radova Katarine Zdjelar ovaj rad propituje osobne i kolektivne pozicije, propituje autobiografije i njihova značenja, te propituje pogled i što on jest. Laura Mulvey navodi da su mjesto pogleda, mogućnosti njegova variranja i izlaganja elementi koji određuju film, ističući da se s filmom povezuju tri različita pogleda: pogled kamere, pogled publike i pogled koji razmjenjuju likovi s projekcijskog platna. Pravila narativnog filma niječu prva dva pogleda i podređuju ih trećem radi svjesnog ukidanja nametljive prisutnosti kamere u sprječavanju svijesti publike o udaljenosti.[3]
Pogled u videu Katarine Zdjelar pogled je povezivanja autobiografija, razumijevanja, ali pogled koji izaziva da pružimo ruku i prijeđemo most između poznatog i nepoznatog, između sadašnjosti i prošlosti, da uspostavimo most povezivanja između nas i njih, mene i tebe. Da se prepoznamo u našoj krhkosti, otuđenosti, ranjivosti, u borbi za osobne pozicije i mjesta koja nam svima pripadaju.
Martina Munivrana
(tekst je pisan za potrebe izložbe u galeriji Podroom u Kulturnom centru Beograda)
