Veza Julija Knifera (Osijek,1924. – Pariz, 2004.) i Muzeja suvremene umjetnosti duga je i intenzivna, o čemu svjedoči velik broj djela koja se u Muzeju čuvaju, od najranijih do antologijskih.

Seriju Autoportreta Julije Knifer započeo je 1949., kad je odlučio prekinuti studij prava i upisati se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. Isprva je tu seriju shvaćao kao vježbu, no ubrzo je u ponavljanju istoga otkrio dublji smisao. Strategije ponavljanja nastavljaju se i u vrijeme kad se jezikom postkubizma od motiva iz stvarnosti okrenuo posve apstraktnom izrazu. Iako se u Muzeju čuvaju i njegova prva posve apstraktna djela, u ovom sažetom obljetničkom presjeku, uz najranije Autoportrete, njegov je opus predstavljen od trenutka kad je odbacujući boju dodatno suzio sredstva i napravio još jedan restriktivni korak, usmjerujući crne i bijele plohe u samo dva smjera – vertikalu i horizontalu. U obliku koji je nastajao, povjesničar umjetnosti Igor Zidić je još 1960. prepoznao meandar. „Možda ste zbilja u pravu”, rekao je tada Knifer, “Tumačenje mi nije važno. Jednostavno Meandar bolje zvuči nego Kom-po-zi-ci-ja. Ako je lik reduciran, zašto i naslov ne bi bio?” Bez namjere upisivanja ikakvih dodatnih značenja, za njega su meandri od tada bili “niz činjenica koje čine meandar ili niz meandara koji su na kraju ipak samo jedan meandar”.

Prva velika samostalna izložba 1966. u MSU-u (tada Galerija suvremene umjetnosti) na kojoj se mogla pratiti geneza meandra, bila je posebna i zbog toga što su na njoj članovi neoavangardne grupe Gorgona, kojoj je i sam pripadao, jedan od svojih performansa posvetili upravo njemu. Premda ga u tom peformansu na početku kritiziraju zbog toga što je podlegao akademsko-građanskoj konvenciji u odabiru metijera, shvaćajući da njime govori posve drugačijim jezikom, na kraju mu odaju počast.

Asketsku metodu redukcije i ponavljanja, čime je kao nihilistički odgovor na stvarnost afirmirao apsurd kao krajnji oblik slobode, Julije Knifer posve je rasvijetlio u Zapisima 1976. koje ovom prigodom izlažemo u cijelosti. Uz kataloge Kniferovih samostalnih izložbi održanih u Muzeju, nalazi se i nekoliko kataloga skupnih izložbi koje su obilježile najvažnije pojave na umjetničkoj sceni druge polovice prošloga stoljeća. Oni su tu kao podsjetnik na činjenicu da se njegovo djelovanje, s više ili manje uspjeha, svrstavalo u različite pretince: konstruktivizam, Nove tendencije, minimalizam, primarno ili analitičko slikarstvo, Nova umjetnička praksa.

Proces koji je vodio „eskalaciji jednoličnosti i monotonije“, prelaskom na tehniku akrilika potkraj 1960-ih, u meditativnom postupku nanošenja brojnih slojeva boje na slikarsku podlogu, sve više je počeo nalikovati na ritualni čin. Sličan se proces događa i kad papir gustim potezima strpljivo i koncentrirano prekriva grafitnom olovkom, ali će naposljetku potpuno crne plohe poput zrcala reflektirati svjetlost.

Od početka sedamdesetih godina, sve češći boravci na rezidenciji u Njemačkoj omogućavaju mu mnogo bolje radne uvjete od onih u Zagrebu, gdje i nije imao pravi atelijer. Tada počinju nastajati slike sve većih formata. U kamenolomu pokraj Tübingena 1979. nastao je njegov najveći meandar, koji naziva Arbeitsprozess (Radni proces). Tim bi se naslovom možda mogao obuhvatiti cijeli Kniferov opus. Vokabular, iako reduciran u izrazu, strog u pogledu geometrijske pravilnosti, nije se vodio nekim nadređenim, unaprijed smišljenim sustavom. Strategije ponavljanja nalikuju na ustrajnu misao koja se kreće naprijed i natrag, opire se istosti i uživa u neizvjesnosti razlika.

Kustosica izložbe: Radmila Iva Janković

Izložba se održava u suradnji MSU i Instituta za suvremenu umjetnost, uz podršku Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH i Turističke zajednice Grada Zagreba.