Josip Vaništa (Karlovac, 1924. – Zagreb, 2018.) jedinstvenim je pristupom umjetnosti znatno pridonio načinu na koji će sljedeće generacije poimati stvaralaštvo.
Izložba je sažeti uvid u njegov kompleksni stvaralački opus, u kojem su crteži, slike, časopisi, kolaži, objekti i korespondencija, prikupljani u rasponu od sedam desetljeća
Već je na prvim crtežima s početka pedesetih godina prošlog stoljeća, kao i u radovima iz posljednjega desetljeća, razvidan Vaništin umjetnički postupak redukcije forme da bi se približio suštini, smislu postojanja i stvaranja. Upravo su suzdržanost i redukcija značajke Vaniština rukopisa, bez obzira je li posrijedi slikar koji uvažava slikarsku tradiciju ili inicijator radikalnih umjetničkih postupaka.
Rane crteže metafizičkog ozračja na kojima dominiraju vodoravne, okomite ili kose linije (koje, riječima autora, „ne opisuju, nego se žele osamostaliti“) odlikuju delikatno gradirani odnosi svjetla i sjene, zasićenosti ili kontemplativne praznine. Linija „koja traži svoju autonomiju“ nastala je kontinuiranim sažimanjem motiva desetak godina poslije u slici svedenoj tek na jednu, neprekinutu, vodoravnu liniju. Nakon toga, dosljednim reduciranjem forme do njezine krajnje konzekvencije, slika je pretvorena u deskripciju, u Opis, kako je i nazvao svoj poznati rad iz 1964., drugim riječima, u pisani ekvivalent – mentalnu predodžbu.
Potragu za nečim „što je s one strane slikarstva“ dijelio je s istomišljenicima iz skupine Gorgona (1959. – 1966.). Kao jedan od osnivača, promicao je koncepte koji su prožeti mišlju o apsurdu i ispraznosti, negirajući i odbacujući umjetničke konvencije te istražujući nova estetska područja. Gorgonaške aktivnosti (poput razgovora, šetnji i druženja u prirodi, pisane riječi ili dopisivanja s duhovnim srodnicima) anticipirale su pojave što će se pojaviti na umjetničkoj sceni desetljeće poslije (konceptualna umjetnost, performance, mail-art). Kanonska djela toga razdoblja su Srebrna linija, potom prva instalacija na ovim područjima Beskonačni štap / U čast Manetu ili samizdati antičasopisa Gorgona, u kojima sumira stajališta o prevladavanju slikarstva „od fizičkog izgleda“. Sveobuhvatno sažimanje dovelo ga je do praznine kao misaonog prostora za filozofsku (samo)refleksiju. Uslijedio je dvogodišnji prekid svake umjetničke aktivnosti, potom povratak slikarskoj tradiciji, crtežu i slici. Stoga izložba, gotovo u cijelosti, prikazuje Vaništin misaoni kontinuitet, varijacije motiva i koncepata što ih umjetnik povezuje i nadograđuje u različitim umjetničkim disciplinama.
Vaništa je od rane mladosti bio prisutan u intelektualnom životu zajednice. Autentičnost njegovih djela i zapisa proizlazila je iz pažljivog promatranja i dubokog razumijevanja vremena u kojem je živio i stvarao. A ponajviše zbog toga jer je na iznimno tankoćutan način, krajnje reduciranim likovnim i jezičnim sredstvima, znao uobličiti duhovnost vlastita unutarnjeg svijeta.
Odnos Vanište i MSU-a upotpunjen je arhivskom građom koja svjedoči o pravovremenom prepoznavanju i praćenju Vaniština opusa od prvog samostalnog nastupa 1959. godine sve do posljednje retrospektive 2013. godine. Osim arhivskih snimki, kataloga i fotodokumentacije, izdvajamo i njegovu prepisku s kustosima Muzeja, iz koje je razvidan taj neizostavni oblik Vaniština komuniciranja pisanom riječi, prisutan u svim aspektima njegova djelovanja.
Kustosica izložbe: Kristina Bonjeković Stojković
