„Nevidljivi prostori" Ivane Pipal nastali su na razmeđu vizualnih umjetnosti i psihoterapije, prevodeći istraživanja ljudske psihe i njezinih mehanizama u likovni govor. Oslanjajući se na iskustva neuroznanosti, psihoterapije i psihologije te različitih tehnika za osvještavanje prisutnosti, autorica gradi vizualni jezik kao alat za razumijevanje unutarnjeg svijeta, osjećaja i apstraktnog mišljenja.

Crteži i slike nastali u tom procesu donose vizualne simbole na granici figurativnog i apstraktnog koji će nas podsjetiti na to da su i prva pisma bila slikovna. Iz njih se, kao i iz samog postava izložbe, iščitava metodologija istraživanja nevidljivih prostora. Na početku izložbe postavljeno je kamenje, kao skulptura neposredno preuzeta iz prirodnog okoliša. Kao tvar nastala preobrazbom žive u neživu prirodu, kamen označava prijelaz iz vanjskog svijeta u svijet davnih, nijemih i neizrečenih sjećanja, neizvjesnosti, vizija, priviđenja i zaboravljenih snova. Prostor sna tako postaje mjestom mentalnog eksperimenta, što se dokumentira i posreduje vizualnim bilješkama. Nadalje, u bijelom se prostoru, i izložbenom i unutarnjem, slažu i preslaguju, kako ih autorica naziva, fragmenti istraživanja. Prepoznajemo to u pojedinačnom radu, ali i u cjelokupnom postavu : ulazeći u prostor izložbe, ušli smo i u prostor jedne od izloženih slika, ali i u prostor autoričina uma. Iz svakog pojedinog fragmenta rastvaraju se dodatni prostori, i njihov je mogući niz beskonačan.

Koncepti i simboli koji se vizualiziraju nisu odabrani nasumično, i nisu puko ogledalo autoričine psihe. Govoreći o tim vizualizacijama kao istraživanju, autorica, s punom sviješću o sposobnosti uma da istodobno stvara i analizira svijet, pristupa vlastitom mentalnom prostoru i kao laboratoriju i kao ateljeu. Koncepti koje prikazuje i iz kojih gradi vizualizacije nisu tek neposredne spontane apstrakcije, nego proizlaze iz metodologije  proučavanja svijesti i vlastitih mentalnih procesa s ciljem definiranja zakonitosti, struktura i mehanizma tih unutarnjih, nevidljivih prostora.  

Pipal Ivana (Zagreb, 1990.) samostalna je vizualna umjetnica koja djeluje kroz raznolike medijske oblike, crtež, ilustraciju, animaciju i film. Diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije, ALU Zagreb. Za prvu autorsku knjigu “Priča o teti Mandi” nagrađena je potporom Grada Zagreba za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva (2013.). Nakon izlaganja na Sajmu dječje knjige u Bologni, objavljuje ilustriranu knjigu “Žuti grad, Plavi grad” na 6 jezika, uvrštenu u White Ravens, međunarodni katalog najboljih knjiga za djecu 2017. Članica je ženskog umjetničkog kolektiva Ljubavnice. Režirala je i animirala nekoliko kratkih filmova:“Kartoline”, serijal HRT-a (2018.); “Mikrokazeta, najmanja kazeta koju sam ikada vidio” (2020.), korežiser Igor Bezinović, a trenutačno radi na animiranom filmu “Fačuk”, u suradnji s režiserkom Maidom Srabović. Redovito izlaže svoje radove na samostalnim i skupnim izložbama. U 2020. godini dobiva posebno priznanje Biennala ilustracije u Zagrebu te MSU nagradu Salona mladih, a u 2021. predstavlja novu slikovnicu “Ptica rugalica” i umjetničke asocijativne karte “Emocije i stanja”, inspirirane psihoterapijskim praksama.

Kustosica izložbe: Jasna Jakšić

Postav: Ivana Pipal, Vanja Babić

Tehnički postav: Dalibor Cicvara, Davor Filipčić, Aleksandar Milošević, Ivan Tudek, Filip Zima

Oblikovanje: Sanja Kuzmanović, Ivana Pipal

Podrška: Grad Zagreb