Gilgameš u godini s 13 Mjeseca djelo je skupine multimedijskih hrvatskih i danskih umjetnika pod vodstvom Zlatka Burića Kiće, jednog od legendarnih osnivača Kugla glumišta, kazališnog i filmskog umjetnika koji djeluje u Danskoj i Hrvatskoj. Predstava se prisjeća i podržava emancipatorsku, nehijerarhijsku, sinkretičku praksu članova grupe Kugla glumišta sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Na tom tragu kreativne nostalgije i osjećajnosti Kićo s, više manje, istom autorskom i izvođačkom ekipom u posljednje vrijeme osmišljava predstave poput Knjige mrtvih, Kabaret tamne zvijezde i Ljubavni slučaj F. Pešić, pluralne strukture, ambijentalne i žanrovske hibridnosti koja miješa glumačko-performativne zadatke, intertekstualnost, a u ovom slučaju fragmente epa, stripa, remedijacije filma, ritualnog kazališta i objekte zvučnih instalacija.

Kapijo drvena,        bez smisla i znanja,
U tebi nikakve         pameti nije!
Za tebe ja drvo         dvadeset konaka tražih,
Dokle ne ugledah          visoki cedar, –
Tome drvetu ravnog         u svijetu ne bi!
Sedamdeset i dva lakta,          tvoja je visina,
Dvadeset i četiri         tvoja je širina,
Tvoj zasun, prorez i kračun         dvanaest lakata dugi.
Završiv, tebe donesoh,         u Nippur-u ukrasih, –
Da znadoh, o vrata,         da će mi takva nagrada bit’,
Da takovu sreću         ti donijet ćeš meni, –
Dig’o bih sjekiru ja,         tebe smrskao,
Pleter bih stavio         na otvor vrata!

(Enkiduov govor, Tabla VII, Gilgameš, Sumersko-akadski ep o Gilgamešu iz knjige Književnost drevnog Bliskog istoka, Marko Višić, Zageb, 1993.)

Predstava Gilgameš u godini s 13 Mjeseca prisvaja, premješta i reanimira teme i motive 12 glinenih tabli Epa o Gilgamešu, priklapa priču o eksploataciji stare slavonske hrastovine, hrasta lužnjaka meke strukture, ravnoga rasta i orijaških dimenzija u pogonima industrijskog poduzeća Samuela Heinricha Gutmanna na pustari Belistje i osnažuje svoju raspršenost tragedijskim transrodnim bespovratnim lutanjima filma Rainera Wernera Fassbindera U godini s 13 Mjeseca.

Predstava je to procesualnih odluka: proizvode se slike putovanja Gilgameša i Enkidua u žrvnju vizija glavne junakinje / junaka  Fassbinderova filma Elvire / Erwina koja, tko zna kako i zašto, mitske cedrove šume rasprostire po trstici močvara rijeke Drave.

Putovanje započinje mekanom paradom Elvire / Erwina i Gilgamešove družine na lađi crnog jedra od male kuće na livadi do muzejske terase, a tamo se drsko najavljuje: Gilgamešova i Enkiduova sjekira zabijena u živu srčiku cedra, Gutmannova šumska pruga po strmini Papuka i hladnoća neonske ljubavi u pejsažu velegrada.

Elvira na lađi vodi nas stepenicama muzeja u izdužen prostor gdje publika gleda: uzašašće ohrabreno glasom lađarice Uršanabi, kosu zagledanost u metafizičku sliku Kopačeva rita, neonske arkade drevnog grada Ouka, stakleni film kontroverznog poduzetnika Antona Saitza, zvučnu pilanu sječe cedrova, prebivališta Humbabe i pobunjenih drvodjelnih radnika, te završnu sliku Trećih stepenica o vizijama krivnje i smrti.

Nemoguća fantazija predstave ipak slijedi tri dijela Fassbinderova scenarija o posljednjih pet dana života u godini s 13 Mjeseca transrodne Elvire / Erwina. On / ona pasionirano  čita knjigu Simulacron 3; ideja knjige je / ga zaokuplja. Život nije ništa drugo nego eksperimentalni model za neki drugi život, a on / ona postoji kao uzorak za isprobavanje i testiranje situacija i reakcija tog modela. Elvirino tijelo postaje vremenski stroj koji razmjenjuje uloge artikulacije roda – stroj ekologije duha. Iskustvo koje njezin teatar okrutnosti dohvaća ima status zazornog eksperimenta.

Predstava aktualizira ekozofijsku misao proširenog shvaćanja vremena i  krajolika u kojima se agregatna stanja preobražavaju u tjelesna, a prirodne smrtne pojave, flora i fauna supostavljaju se žudnji za besmrtnošću. Gilgameš, Enkidu, Enkiduov duh, Ištar, Elvira, Zora, Lovac, Anton, Smolik prelaze iz mrtvog ili nekroznog u živo,  i obratno; ulaze i izlaze iz svojih fiktivnih ili fizičkih esencija. Postaju plutajuća raznovrsna bića, razmjenjujući svoje nemoguće sinteze: Elvira prebiva u Erwinu (i obratno), Anton u Gilgamešu, Enkidu u Smoliku, Ištar u Gutmannu, Lovac u Zori.

I sve to uz pratnju Gilgamešova orkestra i u spektaklu siromašnih pokretnih slika!

Živimo u odgodi, obustavljenih identiteta, u proširenoj godini s 13 Mjeseca.

**