„Svaki put kad umre čovjek kulture, nešto nestane zauvijek: blago pohranjeno u njegovoj memoriji, potrebno je ponovo stvoriti. Znanje, bez afektivne kulture, neprenosivo je“ – zapisao je Roland Barthes u povodu smrti likovnog kritičara Gaëtana Picona. Barthesova je misao posve prikladna kad razmotrimo kustosku posvećenost Matičevića, praćenu dubokom intelektualnom iskrenošću i jedinstvenim elanom koji je s lakoćom prenosio na suradnike.
Čitajući njegove kritičke tekstove te predgovore katalozima samostalnih izložbi Dalibora Martinisa, Ivana Kožarića, Dube Sambolec ili Dubravke Rakoci, objedinjene u knjizi koje su uredile kustosice Muzeja Iva Rada Janković i Marija Gattin, očito je da je bio ne samo eruditski interpretator umjetničkih djela, nego i svojevrsni vizionar koji je znao prepoznati i anticipirati pojave, odnosno autore koji će zasjati i mijenjati paradigme domaće scene. Brojne su njegove ideje i zapažanja relevantni i danas, a dodajmo da je bio lučonoša ideje o novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti, koju je vidio u Paromlinu, objektu koji tek odnedavno čeka realizaciju vlastitih lokacijskih potencijala.
U želji da potaknemo veću brigu za institucionalnu memoriju u obljetničkoj, sedamdesetoj godišnjici postojanja MSU-a i odlučni u jačanju afektivnog prijenosa međugeneracijskog iskustva i znanja, pozvali smo umjetnike i kustose, tek maleni segment scene zbog neformalnog formata razgovora unutar izložbe, da podijele svoja sjećanja, iskustva i anegdote o radu, stvaranju, kustoskim postupcima i prijateljevanju s Davorom Matičevićem.
U razgovoru sudjeluju umjetnički dvojac Sanja & Mario Bachrach Krištofić, Markita Franulić, ravnateljica Tehničkog muzeja Nikole Tesle, umjetnici Boris Cvjetanović i Darko Fritz te umirovljeni kustos MSU-a Tihomir Milovac.
Razgovor moderiraju ko-kustos izložbe Željko Luketić i Leila Topić.
