Uz izložbu Sanja Iveković: Works of Heart (1970-2023) tijekom studenog u dvorani Gorgona održat će se filmski program s početkom u 19.30 sati.
Ulaz na filmski program je slobodan.
Utorak, 28. 11. 2023. u 19.30 sati
Dvorana Gorgona
Slatko nasilje [Sweet Violence] 1974, 5’56’’
Instrukcije br. 1 [Instructions No. 1], 1976, 5’59’’
Meeting Point, 1978, 6’
Uvjetovani pokreti [Conditioned Movements], 1983, 7’49’’
Übung macht den Meister [Praksa čini majstora], 1982, 17‘5‘‘
Instrukcije br. 2 [Instructions No. 2], 2015, 4’52’
Make Up – Make Down, 1978, 5’14’’
No End, 1983, 7‘
Übung macht den Meister [Praksa čini majstora], 2009, 16’46’’
Osobni rezovi [Personal Cuts], 1982, 3‘35‘‘
Glas tišine [The Voice of Silence], 1989, 18‘15‘
Srijeda, 29. 11. 2023. u 19.30 sati
Dvorana Gorgona
Borovi i jele – sjećanje žena na život u socijalizmu [Pines and Firs – Women’s Memory of Life in Socialism], 2002, 58‘
Nevidljive žene Erste Campusa [The Invisible Women of Erste Campus], 2016, 35‘
O filmovima:
SLATKO NASILJE
1974.
c/b video, zvuk, 5’ 52’’
ljubaznošću Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka
U videu je niz reklama emitiranih na javnoj televiziji u marketinškim prekidima programa poznatih u Jugoslaviji kao Ekonomsko propagandni program (EPP). Koristeći samoljepljivu traku, umjetnica je intervenirala na površinu televizijskog ekrana, koji je potom snimala za vrijeme emitiranja reklama. Pet crnih traka, postavljenih okomito po širini televizijskog ekrana, evociraju rešetke zatvorske ćelije, dajući zlokobni prizvuk „slatkoći” robe koja se reklamira, uključujući televizore, kozmetiku, proizvode za čišćenje, instant-hranu, čokoladu, Pepsi i Coca-Cola.
INSTRUKCIJE BR. 1
1976.
video, zvuk, 5’ 45’’
ljubaznošću Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka
Statički prizor prikazuje umjetnicu kako olovkom za oči crta crne strelice na svom licu. Strelice ponavljaju upute za masažu lica preuzete iz ženskog časopisa, označavajući obris i smjer pokreta duž čela, oko očiju, usta, čeljusti i vrata. Nakon što je iscrtala sve linije, umjetnica počinje izvoditi masažu, uslijed čega joj lice na koncu ostaje zamrljano tragovima olovke za oči.
UVJETOVANI POKRETI
1983.
video, boja, zvuk, 7’ 49’’
ljubaznošću umjetnice
Video započinje prizorom skupine plesača koji plešu valcer u neoklasicističkoj kružnoj dvorani, uz skladbu Na lijepom plavom Dunavu (1866.) Johanna Straussa. Nakon nekog vremena kadar je prekinut, a isti se prizor pojavljuje kao slika na televizijskom ekranu u mračnoj sobi, nalik na projekciju. Televizijski ekran snimljen je brzim pokretom kamere slijeva nadesno, što stvara privid da se sam ekran vrti u ritmu Straussovog valcera, a zatim nestaje iz kadra. Ubrzo se pojavljuje nova televizijska slika, na kojoj se vidi neki drugi sadržaj, ali vrti se u ritmu istog valcera, koji ne prestaje svirati dok traje video. I druge televizijske slike – prizori iz različitih filmova, Olimpijske igre, aktivistički prosvjedi, sastanci političkih vođa, nacistički skupovi – pojavljuju se u istom, rotirajućem nizu, kao da se sa svakim okretom ekrana mijenja televizijski kanal. Među te rotirajuće televizijske slike umetnuti su statični ka- drovi s prizorima radnica koje proizvode kruh u tvornici. Serijalnost tvorničke proizvodnje, sa štrucama kruha koje se pomiču na pokretnoj traci i radnicama koje mijese tijesto uz zvuk valcera, u videu je duhovito povezana sa serijskom i, kako naslov sugerira, „uvjetovanom” proizvodnjom televizijskih slika i njihovom masovnom potrošnjom.
ÜBUNG MACHT DEN MEISTER (PRAKSA ČINI MAJSTORA)
1982.
video, boja, zvuk, 17’ 5’’
ljubaznošću umjetnice
Dio galerije pretvoren je u pozornicu za performans uz pomoć visokih, bijelih plahti, koje podsjećaju na kazališne zastore. Pozornicu osvjetljava prazan dijaprojektor. Umjetnica izlazi na pozornicu u crnoj haljini, crnim štiklama i s bijelom plastičnom vrećicom navučenom na glavu. Stoji mirno dok projektor bučno prebacuje s jednog praznog slajda na drugi, paleći i gaseći svjetlo na pozornici. Počinje svirati glazba – audioisječak iz filma Autobusna stanica (1956.) u kojem Marilyn Monroe izvodi pjesmu „That Old Black Magic” u honky-tonk noćnom klubu punom razularenih kauboja. Paljenje i gašenje svjetla u performansu također evocira nastup Monroe u filmu, u kojem ona pokretima stopala upravlja rasvjetom na pozornici; bijela plastična vrećica na glavi Iveković podsjeća na lik koji Monroe glumi i koji je u filmu opisan kao anđeo, „tako blijed i bijel”. Nakon što se na snimci iz filma začuje vriska i navijanje muškaraca u klubu, Iveković pada kao da je netko pucao u nju, prostirući tijelo po pozornici. Nakon nekog vremena podiže se, a zatim ponovno pada, ponavljajući isti ciklus u mraku, dok pjevanje Monroe ne iščezne istisnuto glasnim zvukovima, uz zvukove pucnjave snimljene u videoigraonici. Svjetlo – sada jače svjetlo iz reflektora – ponovno je uključeno. Verzije padanja i ustajanja ponavljaju se tijekom ostatka izvedbe, zajedno s pjevanjem Monroe, zvukovima pucnjave i svjetlosnim efektima. Reprodukcija pjesme usporava se sa svakim ponavljanjem sve dok glas Monroe ne postane izobličen i neprepoznatljiv.
INSTRUKCIJE BR. 2
2015.
video, boja, zvuk, 4’ 52’’
ljubaznošću umjetnice
Rad je ponovljena izvedba videoperformansa Instrukcije br. 1 iz 1976. godine, u kojemu je umjetnica slijedila upute za masažu lica preuzete iz časopisa. Kao i izvorni video, Instrukcije br. 2 pokazuje umjetnicu – sada gotovo četrdeset godina stariju – kako olovkom za oči prema uputama iscrtava linije i strelice na svom licu, a zatim izvodi masažu, što rezultira licem zamrljanim tragovima šminke. Nova verzija snimljena je u boji, a radnju prati glazba – opuštajuća, ambijentalna melodija flaute pomiješana sa zvukovima prirode.
MAKE UP – MAKE DOWN
1976./1978.
video, boja, zvuk, 5’ 28’’
ljubaznošću Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka
Statički kadar prikazuje prsa umjetnice, na sebi ima samo bijeli grudnjak, dok nanosi šminku, uz glazbu u pozadini. Umjesto prikaza lica kamera prati pokrete umjetničinih ruku dok drži i nanosi razne vrste šminke: korektor, tekući puder, olovku za oči, maskaru i ruž za usne. Umjetnica pomnjivo uzima svaki predmet, milujući ga dok podiže ili odvrće poklopac, stvarajući tako erotizirani odnos između ženskih ruku i falusoidnih kozmetičkih pakiranja. Prva verzija videa napravljena je u crno-bijeloj tehnici 1976. Verzija u boji snimljena je dvije godine kasnije, 1978.
ÜBUNG MACHT DEN MEISTER (PRAKSA ČINI MAJSTORA)
2009.
video, boja, zvuk, 16’ 53’’
ljubaznošću umjetnice
Performans je reenactment istoimenog iz 1982., u kojem je Iveković stajala s bijelom plastičnom vrećicom navučenom na glavu, padajući na pod i podižući se uz reprodukciju pjesme koju je pjevala Marilyn Monroe u filmu Autobusna stanica iz 1956. U sklopu samostalne izložbe u BAK-u (basis voor actuele kunst) u Utrechtu 2009. Iveković je angažirala plesačicu Sonju Pregrad da ponovi taj perfor- mans. Uz postavljene tenzije između performansa i njegova ponavljanja, između profesionalne umjetnice i profesionalne plesačice i koreografkinje, Iveković je zanimalo i istraživanje protoka vremena između dva rada: forma je naoko identična, ali značenje se razlikuje zbog različitog povijesnog i geopolitičkog konteksta izvedbe. Bijela plastična vrećica na glavi izvođačice tako je 2009. godine evocirala prizore mučenja iračkih zatvorenika, što je radila američka vojska u Abu Ghraibu, a snimke objavljene 2004. izazvale su veliku pozornost medija i javnosti.
OSOBNI REZOVI
1982.
video, boja, zvuk, 3’ 28’’
ljubaznošću Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka
Video započinje krupnim planom lica umjetnice, koje je prekriveno crnom najlonskom čarapom. Lijevom rukom pridržava čarapu, dok u drugoj drži škare, kojima se sprema načiniti rez na čarapi. Trenutak prije samog zarezivanja scena se prekida kratkim isječkom iz dokumentarnog televizijskog programa o napretku ostvarenom u povijesti socijalističke Jugoslavije. Video se zatim vraća na prizor lica, na kojemu se vidi rupa u čarapi na mjestu reza. Isti se ciklus ponavlja 23 puta, izmjenjivanjem čina pripreme za zarezivanje „maske” i televizijskih isječaka, među kojima i snimke predsjednika Tita koji pozdravlja jugoslavenske pionire, vojnika koji marširaju, radnika u tvornicama, prizora iz energetskih pogona i reklama za odjeću i namještaj. Ponavljanje završava kada je cijela čarapa izrezana i lice umjetnice potpuno vidljivo.
Video je izvorno produciran za javnu televiziju, a prvi put emitiran je na Televiziji Zagreb 1982. godine.
GLAS TIŠINE
1989.
video, boja, zvuk, 18’ 15’’
ljubaznošću umjetnice
Naslov videa preuzet je iz djela Samuela Becketta Texts for Nothing (1950. – 1952.), serije kratkih meditacija o odnosu subjekta, narativa, jezika i postojanja. Ženski glas čita isječke iz Beckettovog teksta u videu, koji istražuje odnos dviju žena različitih generacija. U videu montirani su različiti prizori, koji se ponekad pojavljuju u istom kadru, kao što su prikazi tijela dviju žena u krupnom planu, prazni kreveti, bolničko okruženje, medicinske procedure, kuhinjska slavina, svjetlo koje titra, šibice u plamenu i snimke morskih prizora, na kojima se čuje cvrčanje cvrčaka. Niz prizora istražuje interakciju dviju žena (ili njihovih sjena), prikazujući ih kako razgovaraju ili plešu, ali i njihovo razdvajanje, uzrokovano smrću starije žene. Iveković je realizirala rad godinu dana nakon što joj je umrla majka, a prizori s mora snimljeni su u obiteljskoj kući koju je izgradila umjetničina majka.
BOROVI I JELE, SJEĆANJE ŽENA NA ŽIVOT U SOCIJALIZMU
2002.
dokumentarni film, boja, zvuk, 58’
ljubaznošću umjetnice
Film je osmišljen u sklopu istraživačkog projekta Sjećanja žena na život u socijalizmu, koji je 1999. pokrenuo Centar za ženske studije iz Zagreba. Temelji se na intervjuima s pet žena – Marijom Kohn, Aleksandrom Sanjom Lazarević, Anđelkom Martić, Evelinom Pantner i Milicom Šoštarić – koje su govorile o svojim iskustvima i sjećanjima na život u socijalističkoj Jugoslaviji. Sudionice su odabrane prema različitom društvenom položaju, političkom opredjeljenju i svjetonazoru, kao i pripadnosti etničkoj i vjerskoj zajednici. Istodobno film je u prvi plan stavio ono što im je zajedničko, njihov ženski identitet i odnos tog identiteta i kontradiktornog nasljeđa jugoslavenskog socijalizma, čiji su oslobađajući i opresivni aspekti isprepleteni u pričama žena. Film sadrži i dokumentarne snimke iz filmske i televizijske arhive – među kojima su i one koje je Iveković prije upotrijebila u svom videu Osobni rezovi (1982.), te dokumente i fotografije iz privatnih i muzejskih arhiva.
NEVIDLJIVE ŽENE ERSTE CAMPUSA
2016.
video, boja, zvuk, 35’
ljubaznošću umjetnice
Naručitelj rada je Erste Campus, novi uredski kompleks izgrađen na mjestu bivšeg željezničkog kolodvora Südbahnhof u Beču, koji okuplja 4500 zaposlenika Erste Holdinga, Erste Bank Österreich i njezinih podružnica. Kustosi Kathrin Rhomberg i Pierre Bal-Blanc pozvali su deset umjetnika da razviju nove projekte koji će biti izloženi u prostorijama Campusa. Inspirirana dokumentarnim filmom Nightcleaners (1975.) britanskog filmskog kolektiva Berwick Street Film Collective, Iveković je snimila film u suradnji sa skupinom od 20 žena, većinom imigrantkinja iz jugoistočne i istočne Europe, koje čiste goleme prostore Campusa. Osim što dokumentira monumentalnu suvremenu arhitekturu i rad čistačica u njoj nakon radnog vremena, Iveković je snimila i videoportret svake žene. Zamolila je radnice da odaberu stihove iz pjesama hrvatske pjesnikinje Aide Bagić i recitiraju ih za kameru na materinjem jeziku. Stihovi se bave temama podrijetla, raseljavanja, ženskog rada, svakodnevne rutine i izdržljivosti. U prostorijama Erste Campusa segmenti filma prikazuju se na monitorima postavljenima u dizalima u cijeloj zgradi.
