U subotu 16. prosinca 2023. u 19.00 u dvorani Gorgona – Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu otvaramo 17. izdanje Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma s reanimatorom tragedije, američkim filmskim, kazališnim i vizualnim umjetnikom E. Eliasom Merhigeom i njegovom kultnom trilogijom Begotten (Jednorođen) koja stapa metafizički akcionizam njegova Theatreofmaterial, materijalnost filmske avangarde i strast za žanrom nesvjesnog – kozmičkog horora. Ovoj atrakciji vizionarskog filma prethodi glazbeni performans SYZYGY velške umjetnice glasa i suvremenog zvuka Elvin Brandhi, prvi čin beskompromisnog programa filmologa Daniela Birda – NAPADANJE ČULA: POVRATAK ARTAUDU.

Kozmičku trilogiju Begotten (Jednorođen) čine tri filma koja obuhvaćaju Merhigeov rad tijekom gotovo četiri desetljeća:

Jednorođen (Begotten), 1989. 16-mm®DCP, zvuk, c/b, 78 min

Zveket nebeskih ptica (Din of Celestial Birds), 2006. DCP, zvuk, c/b, 14 min

Polia & Blastema: Metafizička fabula (Polia & Blastema: A Metaphysical Fable

2021.), DCP, zvuk, c/b, 40 min

Razgovor s Merhigeom vode filmolozi Daniel Bird, Ivica Đorđević, Kumjana Novakova i Tanja Vrvilo.

Artoovski dvostruki program u Muzeju suvremene umjetnosti počinje u 17.30 sati s istoimenim kratkim filmom Atoma Egoyana i 16-mm filmom Lavoisieru, koji je umro za vladavine terora Michaela Snowa, kemijskim požarom koji izgleda kao da je razvijen u kadi i spečen u pećnici, kako je napisao Jim Hoberman nakon prvog gledanja 1991.

Filmske mutacije nastavljaju zagrebački program 17. prosinca u MM Centru te 18. i 19. prosinca u kinu Kinoteka, a 20. prosinca u Art-kinu u Rijeci s dvostrukim programom KINO ARTAUD / KINO BRECHT koji traga za protu-slikama ekstinkciji tijela i patosa, može li misao nastaviti bez tijela.

Središnji filmološki interes dvogodišnjeg izdanja KOME PRIPADA PATOS? parafrazira Brechtov filmski naslov KOME PRIPADA SVIJET?, aktivirajući filmsku formulu patosa od proširenih programa o brehtijanskom aspektu radikalnog filma, kako je svoj istraživački projekt krajem 1970-ih naslovio filmolog Martin Walsh do inovativne studije filozofa slika Georgesa Didi-Hubermana Oko povijesti: Kada slike zauzimaju poziciju, prema politici estetike u Brechtovom filmu drugim sredstvima: fotogramskoj montaži Dnevnika rada i Ratne početnice, kolažu/montaži novinskih slika i epigramskih komentara iz 1938.-55. Montaža je politika, Brecht demontira atlas dijalektičkih slika, preživljenu sliku, ukazujući na mjesto preživljavanja u kulturi slike i političku ulogu memorije.

Filmske mutacije: festival nevidljivog filma su filmološki projekt o politikama filmskog kustostva nakon stoljeća filma i promišljanju modusa prijenosa sustava slika, znanja i memorije filmskog dispozitiva u digitalnom dobu. Politika projekta je povezivanje povijesnih filmskih avangardi sa suvremenim umjetničkim i diskurzivnim praksama u različitim prikazivačkim i izvedbenim kontekstima. Projekt je pokrenula filmologinja i izvedbena umjetnica Tanja Vrvilo u Zagrebu 2007. godine na temelju esejističke korespondencije objavljene u filmsko-književnom časopisu Trafic koji je koncipirao Serge Daney, s autorima pisama Movie Mutations: Pisma neke djece nekoj djeci 1960-ih.

Program KINO ARTAUD / KINO BRECHT: KOME PRIPADA PATOS? odvija se u Zagrebu i Rijeci u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, Kinom Kinoteka, Hrvatskim filmskim savezom i MM Centrom Studentskog centra u Zagrebu te Art-kinom Croatia i Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a nastavlja u siječnju 2024.

Projekte umjetničke organizacije Film-protufilm podržali su Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo kulture i medija RH, Ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Zaklada Kultura nova i Language Barrier Productions.

Filmske mutacije zahvaljuju autorima svih filmova, njihovim producentima i distributerima, a posebno E. Eliasu Merhigeu na dolasku u Zagreb i Rijeku.

MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI ZAGREB – GORGONA

16. 12. 2023.
17.30 sati

Atom Egoyan
Artaud, dvostruki program | Artaud Double Bill
2007. DCP, boja | colour, zvuk | sound, 3 min

Artaud, dvostruki program Atoma Egoyana, film je koji u tri minute stvara skladnu konstrukciju međupovezanih elemenata. Dvije ovodobne gledateljice, Anna i Nicole, sjede u dva odvojena kina, ali sudjeluju u međusobnom iskustvu gledanja filma. Gledaju dva filma, Živjeti svoj život i Procjenitelj, koji pripadaju dvjema različitim fazama filmske povijesti, ali se oba referiraju na ono što se događa ispred ekrana. Isječak Stradanja Ivane Orleanske uključen u Živjeti svoj život gledaju dvije gledateljice u različitim vremenima, Nana u 1960-im i Anna u ranim 2000-im, i s različitim reakcijama. U filmovima koje Anna i Nicole gledaju odvojeno, događaji poput seksualne agresije ili lomače prelaze iz jednoga u drugi. Štoviše, vidimo zaslon mobilnog telefona koji proširuje filmski ekran tako što ga hvata i odašilje. A tu su i riječi, u tekstualnoj poruci, koje opisuju što dvije prijateljice vide. Ovi međupovezani elementi – naglašeni skupom eksplicitno srodnih imena, Anna, Nana, Jeanne, od kojih svako odjekuje jedno drugim kao u anagramu ili u portmanteau riječi – stvaraju osjećaj vrtoglavice: svijet se pričinja poljuljanim, a mi riskiramo da se u njemu izgubimo. Ali, iz niza situacija koje se međusobno zrcale, pojavljuju se precizne naznake o tome što bi moglo značiti gledati film u kinu danas. (Franceso Casetti)

Artaud Double Bill, by Atom Egoyan, is a film that in three minutes creates a neat construction of interlinking elements. There are two present-day spectators, Anna and Nicole, who are sitting in two separate theaters but who participate in each other’s film-going experience. They watch two films, Vivre sa vie and The Adjuster, which belong to two different phases of cinema history, but which both make reference to what is happening in front of a screen. The clip of La passion de Jeanne d’Arc included in Vivre sa vie is seen by two spectators at different times, Nana in the 1960s and Anna in the early 2000s, with different reactions. In the films that Anna and Nicole watch separately, there are events, such as the sexual aggression or the bonfire, which transit from one to the other. Moreover, we see a mobile phone screen that extends the cinematic screen by capturing and transmitting it. And there are the words, in the text message, which describe what the two friends are watching. These interlinking elements – underlined by a set of explicitly related names, Anna, Nana, Jeanne, each one echoing the other as in an anagram or in a portmanteau word – create a sensation of dizziness: The world seems to vacillate, and we risk becoming lost in it. But from the series of situations that reflect each other reciprocally, there emerge some precise indications of what it might mean to see a film in a movie theater nowadays. (Franceso Casetti)

Michael Snow
Lavoisieru, koji je umro za vladavine terora | To Lavoisier, Who Died in the Reign of Terror
1992. 16-mm, boja | colour, zvuk | sound, 53 min

Strukturalni filmovi poput Snowovog tjeraju gledatelja da traži neki sveobuhvatni sistem organizacije. To što prikazana kartaška igra uključuje kaotičan izbor karata, ali i nasumično bacanje kockica, daje nam naslutiti da takvog sistema nema – igra i film su improvizirani, baš kao što su i rezultati kućnog razvijanja filma uglavnom nepredvidivi. Osjećaj improvizacije samo podupire koda u kojoj se ružičasta maketa (podsjeća na Partenon) sruši pred kamerom koja ide naprijed.

Snow je ime filmu dao po Antoineu Laurentu Lavoisieru, osnivaču moderne kemije, osamnestostoljetnom znanstveniku koji je, među ostalim, objasnio zapaljivost kao oksidaciju i dokazao zakon očuvanja mase. (Kadar muškarca koji jede zdjelu vode s nožem i vilicom mogao bi biti referenca na Lavoisierove eksperimente kojima je pokušavao dokučiti sastav vode.) No, čak i ako Snowovo referiranje na Lavoisierovu smrt (1794. su ga giljotinirali jer je za državu prikupljao porez) osnažuje dojam estetskog mučeništva koje je Snow izrazio svojim prethodnim, verbalnim filmom I ovo je, Lavoisier, nema nikakvu agendu osim da nam, još jednom, osvijesti što to znači gledati film.

Svjetlo koncentrirano lećom žigosa osjetljivu emulziju i novonastale opekline gore pred našim očima jednom kad su projicirane. Slike u ovom filmu izgledaju kao da su izgorjele; osjeti se spaljeni srebrni nitrat. Neki se kadrovi pretapaju preko vatre dok kroz druge prodire plamen. Ironično je to što dijelovi Lavoisiera najviše podsjećaju na mukotrpno oslikavane filmove Snowovog nekadašnjeg (samoprozvanog) rivala, Stana Brekhagea. Međutim, koliko god Lavoisier stilizirao fotografsku sliku, Snowov ekspresionizam nije ekspresivan – osim ako u obzir uzmemo njegovu usputnu izjavu da Lavoisier “omalovažava zakon očuvanja mase”. (Jim Hoberman)

 

16. 12. 2023.
19.00 sati

Otvorenje Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma | Opening of Film Mutations: Festival of Invisible Cinema XVII

Razgovor s filmskim autorom i vizualnim umjetnikom E. Eliasom Merhigeom i glazbenicom Elvin Brandhi vode kustosi Filmskih mutacija | The conversation with the filmmaker and visual artist E. Elias Merhige and musician Elvin Brandhi will be led by curators of Film Mutations: Daniel Bird, Ivica Đorđević, Kumjana Novakova, Tanja Vrvilo

Elvin Brandhi
SYZYGY (prolog za Begotten)
glazbeni performans | music performance
30 min

Prvi čin programa Napadanje čula izvedbeno je djelo Elvin Brandhi, liričarke-improvizatorice i audio-umjetnice porijeklom iz Walesa. Njen rad inkorporira aspekte performansa i odbija pristati na jasno razgraničenje slike i zvuka te se opredjeljuje za nešto nalik sinesteziji. Performativni aspekt njena rada potiče iz činjenice da ništa nije (pretjerano) skladno, loopovi i modulacija su sve. Kad su njene riječi u pitanju, semantički sadržaj uvijek je podređen udaru na osjetila.

U astronomiji, riječ SYZYGY odnosi se na sukladnost, primjerice na sukladnost sunca i mjeseca. Što ako možemo zamislit različite odnose između slike i zvuka? Opirući se konvencijama kontinuiteta i sinkronosti, ovaj SYZYGY improviziranog zvuka, nasumično projiciranih pasusa crne vrpce i fragmenata iz Jednorođenog E. Eliasa Merhigea predstavlja auralnu koncepciju filma gdje utjelovljeni zvuk ometa govor, slike, ekran i prostor.

Međutim, što ako odustanemo kako od okvira, tako i od reza? Što ako, umjesto da ih montiramo, sekvence pustimo da se vrte u loop poput zvuka; ako odnos između slika nije unaprijed osmišljen, već ovisi o slučajnosti? Jedan način odustajanja od okvira bilo bi korištenje potpuno imerzivnih vizualnih prostora, primjerice planetarija. Jedan način žrtvovanja reza bilo bi izazivanje nasumičnih asocijacija slika i zvukova – pojedini kadrovi nasumice se vrte u krug dok ih prati improvizirani zvuk. “Znali smo da su najkarakterističnije i najupečatljivije vrline filma uvijek (ili skoro uvijek) proizvod slučajnosti, odnosno nekog tipa misterija čiju fatalnost nikada nismo uspjeli objasniti.” (Antonin Artaud) Performans Elvin Brandhi ponovno uvodi onaj presudni dio Artaudove misli: slučajnost. (Daniel Bird)

The opening act of Assaulting the Senses is provided by Elvin Brandhi, an improvising lyricist and sound artist originally from Wales. Her work incorporates aspects of performance and she refuses a clear-cut distinction between image and sound, favouring something akin to synaesthesia. The performative aspect of her work stems from the fact that nothing is (too) composed, loops and modulation are/is everything. With her words, semantic content always takes a backseat to sensory impact.

In astronomy, the word SYZYGY refers to a conjunction, like the sun and the moon. It can also apply to the senses, like image and sound. What if we can imagine different relationships between images and sounds? Defying conventions of continuity and synchronicity, this SYZYGY of improvised sound, randomly projected black film leader and fragments from E. Elias Merhige’s Begotten presents an aural conception of cinema, where the embodied sound disrupts speech, image, screen, and space.

What if, however, we were to give up both the frame and the cut?

What if, instead of editing, sequences could play in loops like sound, and the relationship between images is not conscious but down to chance?

One way to give up the frame is to make use of fully immersive visual spaces, like planetariums.

One way to sacrifice the cut is to bring about random associations of images and sounds – individual shots playing randomly in indefinite loops against improvised sound.
“We knew that the most characteristic and the most striking virtues of the cinema were always, or almost always, the result of chance, that is, a kind of mystery whose fatality we never managed to explain.” (Antonin Artaud) It reintroduces the one aspect that was crucial to Artaud’s thinking: chance. (Daniel Bird)

TRILOGIJA BEGOTTEN | BEGOTTEN TRILOGY

E. Elias Merhige
Jednorođen | Begotten
1989. 16-mm®DCP, zvuk | sound, c/b | b/w, 78 min

“Dalo bi se pomisliti da je riječ o dokumentarcu snimljenom prije tisuću godina o nekom do sad nepoznatom, poremećenom klanu; da je zakopan u tundri i sad ponovno iskopan, nekim čudom savršeno očuvan”, napisao je Elliott Stein, dok ga je Susan Sontag proglasila filmom djelom sui generis, nazvavši ga “nadnaravno originalnim ostvarenjem.” (Ne čudi što je filmski povjesničar Tom Gunning, stručnjak za rani američki film, potpisan kao konzultant za priču.) Naravno, Jednorođeni se ne da svesti na svoju radnju. Film kao da se nalazi u uznapredovalom stadiju dekompozicije. Briljantne visokokontrastne crno-bijele slike neprestano se raspadaju na zrna; ekspozicija divlje treperi u svakom kadru. Jednorođeni je proveo četiri godine u nastajanju te je mutirani potomak Jacobsovog filma Tom, Tom, frulašev sin – refotografiran je uz pomoć optičke kopirke domaće proizvodnje, sličicu po sličicu. Redatelj kaže da je svaka minuta filma zahtijevala 10 sati rada.

John Griffin, kritičar Montreal Gazettea, kaže da je nakon premjere (listopad 1989.) ovog neočekivanog filma na Montrealskom festivalu novog filma i videa publika bila zabezeknuta. Prešokirani da bi reagirali, gledatelji su bili nalik svjedocima koji su nabasali na primitivnu vanzemaljsku civilizaciju.” Jednorođen je, dodaje Griffin, “neupitno najekstremniji film koji sam ikad vidio – nasilan van granica razuma i prepun sirove ritualistične psihoseksualnosti kakvu smo navodno pročistili iz svoje svijesti.” Uz ovakvu je pripremu čovjek sklon Jednorođenom pristupiti spreman na najgore, uplašeno vireći kroz prste. U tom pogledu, film vas nipošto neće razočarati. (Jim Hoberman)

“It could be taken for a documentary made a few thousand years ago on a previously unknown demented clan, buried beneath the tundra and nw miraculously discovered intact,” wrote Elliott Stein, while Susan Sontag emphasized the movie as sui generis by terming it “an extraordinary original first accomplishment.” (It’s fitting too that film historian Tom Gunning, an authority on early American cinema, is acknowledged as story consultant.) Of course, there is more to Begotten than plot. The movie seems to exist in an advanced state of decomposion. The brilliantly high-contrast black and white images are continually dissolved in film grain; the exposure flickers wildly within a given shot. Four years in the making, Begotten is a mutant descendent of Tom, Tom, the Piper’s Son – it was made rephotographed on a homemade optical bench, one frame at a time, utilizing all manner of filters, at according to the filmaker, a ratio of 10 hour’s bench time to each minute of screen time.

According to Montreal Gazette citic John Griffin, when this unheralded item had its world premiere in October 1989 at the Montreal Festival of New Film and Video, the audience was left dumbfounded. Too stunned to react, they were like witnesses stumbling upon a primitve alien civilization.” Begotten, Griffn added, is “easily the most extreme film I‘ve ever seen – violent beyond all comprehension and riddled with a ritualistic psychosexual rawness we are supposed to have refined out of our consciousness.”

Given this sort of preparation one is inclined to approach Begotten braced for the worst, fearfully peeking at the screen from behind one’s fingers. Nor does the movie disapoint. (Jim Hoberman)

Snimljen 1989., no prvi put prikazan 1991., ovaj iznimni te iznimno uznemirujuć i krvav crno-bijeli eksperimentalni film E. Eliasa Merhigea nema ni trunke dijaloga, pa ni neku naznaku radnje ili barem redoslijed događaja koji se da pratiti. Međutim, ono što se da razabrati je toliko užasno da možda nećete ni htjeti znati više. Koristeći filtere i presnimavajući svoje prve snimke na različite načine, Merhige je navodno posvetio deset sati rada obrađivanju svake minute ovog 78-minutnog filma – čistu onostranost zrnatih, preeksponiranih slika teško je zaboraviti. Evocirajući Alexandra Sokurova i Francisa Bacona, rane radove Davida Lyncha i cijeli sijaset odurnih horora, srednjovjekovna, alegorična radnja počinje scenom gdje si lik kojeg špica identificira kao Boga raspori trbuh; lik Eve izroni iz njegovih crijeva i oplodi se njegovim truplom, a ona i nastalo dijete krenu na hodočašće koje vodi do još krvi, boli i uništenja prije no što sretnu pleme nomada. Ako ste gadljivi, bježite od ovog ko’ od kuge; drugima bi moglo biti teško otresti dojam koji ostavljaju umijeće i originalnost ovog vizionarskog rada. Ako si želite izaći iz kože, ovo ne smijete propustiti. (Jonathan Rosenbaum)

Made in 1989 but apparently first released in 1991, this remarkable if extremely upsetting and gory black-and-white experimental feature by E. Elias Merhige doesn’t have any dialogue and lacks a plot or even a series of actions one can easily follow. But what you can make out is so horrific you may not want to know more. Working with filters and rephotographing his original footage in various ways, Merhige reportedly devoted ten hours of work to processing each minute of this 78-minute film, and the sheer otherworldliness of the grainy, overexposed images is hard to forget. Evoking Alexander Sokurov and Francis Bacon as well as early David Lynch and a great many splatter films, the medieval, allegorical plot begins with a figure identified as God in the credits eviscerating himself; an Eve figure emerges from his entrails and inseminates herself with his corpse, and she and the resultant child wind up on a pilgrimage leading to further gore, pain, and devastation when they encounter a nomadic tribe. If you’re squeamish you should avoid this like the plague; others may find it hard to shake off the artistry and originality of this visionary effort. And if you’re looking to be freaked out you shouldn’t pass it up. (Jonathan Rosenbaum)

E. Elias Merhige
Zveket nebeskih ptica | Din of Celestial Birds
2006. DCP, zvuk | sound, c/b | b/w, 14 min

Na poziv da snimim ovaj film, pitao sam se: Što su mitovi našega doba? Priče i slike koje nas održavaju i zanose strahopoštovanjem podsjećajući na divlju ljepotu koja nas okružuje. Želio sam stvoriti nijemi film iz budućnosti, kao i iz prošlosti; koristeći ekstremne polaritete tehnologije od filmskih početaka do danas. Trebao je to biti ručno rađen film, koji uključuje minijaturne skulpturalne scenografije nadahnute inovativnošću grada Metropolisa Fritza Langa i ručno izrađene leće inspirirane braćom Lumière, pa sve do softvera i tehnologije stvorene baš za ovaj projekt. Ogolio sam svoju ideju na njezin najjednostavniji oblik i okupio ekipu kojoj vjerujem – prijatelje – računalnog vizualnog neuroznanstvenika, vizualnog filozofa/slikara, multimedijalnog izvedbenog umjetnika, nadarenog glazbenika skladatelja i kipara/slikara. Tada sam krenuo u potragu za stvaranjem u najjednostavnijem i najčišćem obliku. Evo što sam pronašao. (E. Elias Merhige)

Invited to make this film I asked: What are the myths for our time? The stories and images that nourish us and hold us rapt in awe and remind us of the ferocious beauty that always surrounds us. I wanted to create a silent film from the future as well as the past; utilizing the extreme polarities of technology from the beginning of cinema to present day. It needed to be a handcrafted film, incorporating miniature sculpted sets inspired by the innovation of Fritz Lang’s city of Metropolis, handmade lenses inspired by the Lumière brothers to software and technologies created specifically for this project. I stripped my idea down to its simplest form and peeled my crew back to people I trust – my friends – a computational visual neuroscientist, a visual philosopher/painter, a multi-media performance artist, a gifted musician composer, and a sculptor/painter. I then took off to search for creation in its simplest and purest form. This is what I found. (E. Elias Merhige)

E. Elias Merhige
Polia & Blastema: Metafizička fabula | Polia & Blastema: A Metaphysical Fable
2021. DCP, zvuk | sound, c/b | b/w, 40 min

Naše putovanje počinje s prvom supernovom, kada su dvije blizanke Polia i Blastema razdvojene u vremenu i prostoru... U trilogiji, božanstva se stvaraju i uništavaju. Film je materija. Bilo da je celuloid eksponiran ili razvijen, redatelj je alkemičar, majstor kemijskog procesa u kojem se svjetlost pretvara u slijed jedinstvenih točkica. Ovim filmovima pokušao sam nas podsjetiti da je nebo filmsko platno na kojem se pojavljuju prave zvijezde, a da je nebeska harmonija simfonija naših života, naših tijela, naših duša. (E. Elias Merhige)

Ima li boljeg načina da se kraju dvadesetog stoljeća ponovo predstavi metafizika od snimanja mita o postanku? Jednorođen (1989.) je život započeo kao kazališni spektakl. Kada je Merhige shvatio da projekt nadilazi mogućnosti ostvarenja, odlučio je snimiti fragment. Fragment se ticao postanka jednog mita. Gledamo li ritual? Više godina kasnije, Merhige je proširio mit. Prvo se pozabavio evolucijom života na Zemlji (Zveket nebeskih ptica, 2006.), a zatim rođenjem svemira (Polia i Blastema, 2021.) Malo je filmova koji toliko intenzivno prikazuju čaroliju i užas našeg mjesta u svemiru. (Daniel Bird)

Our voyage begins with the first supernova, when the two twins Polia and Blastema were separated in time and space… In three movies, the divinities are created then destroyed. Cinema is matter. Whether celluloid is exposed or printed, a filmmaker is an alchemist, the master of a chemical process, where light is transformed into a succession of unique dots. With these films I have tried to remind us that the ciel is the movie screen where the real stars appear, and that heavenly harmony is the symphony of our lives, of our bodies, of our souls. (E. Elias Merhige)

What better way to reintroduce metaphysics into the late twentieth century than put a creation myth on film? Begotten (1989) began life as a theatrical spectacle.

Realising its scale was beyond his means, its director set about filming a fragment.

The fragment concerned a myth coming into being.

Is what we are seeing a ritual? Years later, Merhige expanded the myth, first taking on the evolution of life on earth (Din of Celestial Birds, 2006), and then the birth of the universe (Polia and Blastema, 2021). Few films instil such a sense of magic and terror when it comes to our place in the cosmos. (Daniel Bird)

 

www.filmskemutacije.com
tanja.vrvilo@gmail.com
+385 98 906 5512