Filmske mutacije: festival nevidljivog filma u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu pozivaju na svibanjski vikend u Radikalnom krajoliku japanskog revolucionarnog filma stvaranog krajem 1960-ih i početkom 1970-ih s filmovima Nagise Oshime, Masaoa Adachija i Katsua Kanaija.
U žarište dvodnevnog programa u Gorgoni, 3. i 4. svibnja 2024. s početkom u 19 sati, stalni mutacijski filmolog Go Hirasawa smjestio je jedan od formalno najradikalnijih i najrefleksivnijih filmova beskompromisnog ikonoklaste Nagise Oshime Čovjek koji je ostavio oporuku na filmu (1970.), ujedno središnje iskustvo teorije krajolika.  

Teorija krajolika (fukeiron) bila je glavna tema umjetničkih politika u onodobnoj militantnoj intelektualnoj javnoj sferi u Japanu, čije je paradoksalno rastojanje utemeljio filmski teoretičar Masao Matsuda, a paradigmatski razradio filmom A.K.A. Serijski ubojica (1969.) redatelj Masao Adachi te scenarist Mamuru Sasaki i fotograf Takuma Nakahira kao novu teoriju politike i revolucije koja je snimala strukturu državne moći u krajolicima svakodnevice.

Izvorni naslov Oshimina filma-enigme Tokyo Senso Sengo Hiwa upućuje na tajnu pripovijest nakon “Tokijskog rata”, kao i raniji naslov Tokijski rat: Poslije rata povjerljivo s podnaslovom Priča o mladiću koji je ostavio oporuku na filmu. Rat krajolika izravno se odnosi na studentske frakcije, gerilske akcije i sukobe s policijom u gradskim masovnim prosvjedima krajem 1960-ih, takozvani “Tokijski rat” i “Rat u Osaki”. O tome Matsuda govori: Zašto su japanski studenti proglasili “ratovima” ono što su francuski studenti zvali svibanjskim zbivanjima? Mladi, progresivni studenti u Japanu prolaze od situacije izuzetne bitke usmjerene prema nepostojećoj utopiji, do svakodnevne bitke otpora i prevladavanja postojećeg krajolika.

Masao Adachi, scenarist, pjesnik, teoretičar, politički zatvorenik i nadrealist militantnog filma u neočekivanoj subverziji filma krajolika i studentskog prosvjednog zajedništva logikom ero-guro-nansensu oslobađa japanske gerila djevojke odgojne tiranije u filmu Ženska srednjoškolska gerila (1969.), žanrovskom prevratu pink filma i tinejdžerske seksualnosti, a ujedno i vlastite kritičke i revolucionarne svestranosti. Adachijeve osobne politike krajolika pratimo od prvih programa Erosa + politike u sklopu Filmskih mutacija 2008., sve do recentnog re-enactmenta aktualnosti, atentanta na bišeg japanskog premijera Shinza Abea REVOLUTION+1 (2022.).

Prijelaz od teorije krajolika prema stanjima filma psihodelije koja će zaokupiti ovogodišnje Mutacije najavljuju druga dva dijela Trilogije nasmiješene Mliječne staze Katsua Kanaija, jednog od najinventivnijih filmaša vizualnih poema u povijesti japanskog filmskog undergrounda, a gotovo nevidljivih izvan Japana. Prvi dio, Arhipelag pustoši (1969.), nadrealno “Ljudsko poglavlje” japanskog poraća sa članovima Teatra undergrounda i Avangardne performans trupe, prikazali smo u utopijskom programu 2017., a sada prikazujemo dva filma: “Zemaljsko poglavlje” Good-bye (1971.), film ceste prema osobnom i kolektivnom metalurškom podrijetlu u Koreji pod vojnom diktaturom i “Nebesko poglavlje” Kraljevstvo (1973.) u kojem pjesnika koji se prodao svome vremenu bog Kronos izbacuje na Otočje Galapagos.

Filmske mutacije: festival nevidljivog filma su filmološki projekt o politikama filmskog kustostva nakon stoljeća filma i promišljanju modusa prijenosa sustava slika, znanja i memorije filmskog dispozitiva u digitalnom dobu. Politika projekta je povezivanje povijesnih filmskih avangardi sa suvremenim umjetničkim i diskurzivnim praksama u različitim prikazivačkim i izvedbenim kontekstima. Projekt je pokrenula filmologinja i izvedbena umjetnica Tanja Vrvilo u Zagrebu 2007. godine na temelju esejističke korespondencije objavljene u filmsko-književnom časopisu Trafic koji je koncipirao Serge Daney, s autorima pisama Movie Mutations: Pisma neke djece nekoj djeci 1960-ih.

Projekte umjetničke organizacije Film-protufilm podržavaju Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo kulture i medija RH, Ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Zaklada Kultura nova.

Posebna zahvala za filmove i fotografije: Go Hirasawa, Masao Adachi Screening Committee, Katsu Kanai, Oshima Productions.

Ulaz je slobodan.

Tanja Vrvilo
filmskemutacije.com
tanja.vrvilo@gmail.com

Program:

3. 5. 2024.
19.00 Katsu Kanai, Good-bye, 1971., 16-mm_DCP, 52 min

Good-bye je snimljen 1970., točno u vrijeme incidenta Yodo, kada je japanska Crvena armija otela avion Japan Airlinesa i njime odletjela u Sjevernu Koreju. Tada je bilo uobičajeno opisivati japansko-korejske odnose kao “najbliže i najudaljenije na svijetu”. Većina Korejaca, razumljivo, nije mogla brzo oprostiti dugo iskustvo japanskog kolonijalizma, a većina Japanaca zadovoljila se ignoriranjem susjeda i gledala prema silama Europe i SAD-a. Ali, glavnina naših predaka došla je u Japan s korejskog poluotoka. Dolazim iz sela Tana, koje se nalazi u okrugu Koza u prefekturi Kanagawa (kasnije je preimenovano u Tana, Sagamihara). Međutim, prvi doseljenici su okrug Koza zvali Kohuri. Emigrirali su iz Kogurya (Goguryeo), drevnog kraljevstva na sjeveru Koreje i očita je sličnost u imenima tih dvaju mjesta. Čak i moje prezime Kanai dijeli ovu vezu: ukazuje na obradu metala, a znamo da su rani imigranti iz Koreje posjedovali finu tehnologiju obrade metala. Najvjerojatnije su moji preci bili među tim metalurzima. O tom sam kontekstu mislio kada sam radio Good-bye. Protagonist je afazični mladić koji na jednom od svojih uobičajenih puteva susreće “Ljepoticu Koguryo”, koja mu pokazuje kako da pronađe svoje korijene. Ova se potraga odvija 1970. u Koreji koja je još uvijek bila pod vojnom diktaturom što daje dodatnu napetost priči, ali se tu ne zaustavlja. U ovoj drami nalazi se još jedna, koja čini Good-bye jedinstvenim filmom ceste. (Katsu Kanai)

Distribucija: Katsu Kanai

20.00 Nagisa Oshima, Čovjek koji je ostavio oporuku na filmu (Tokyo Senso Sengo Hiwa / The Man Who Left His Will on Film), 1970., 35-mm_DCP, 94 min

Shoichi Motoki nije ni srednjoškolac niti student. Godine 1969., kada se nacionalna studentska borba raspadala na razne frakcije, on i njegovi sunarodnjaci dio su filmskog pokreta i odvojeni od političkih zbivanja. 28. travnja 1970. Motoki s prijateljima snima dokumentarac o demonstracijama povodom Dana Okinawe. Međutim, kameru otimaju policajci u civilu. Motoki se pokušava dokopati kamere, ali iznenada ga obuzme neobična iluzija. Počinje vjerovati da je kameru posudio njegov prijatelj, ostavio film kao oporuku i počinio samoubojstvo skočivši s krova visoke zgrade.  Uvjeren u istinitost iluzije da je počinio samoubojstvo, Motoki počinje vjerovati da je njegova djevojka Yasuko djevojka mrtvog čovjeka. Obuzet iluzijom, Motoki gleda filmski testament. No, film ne otkriva ništa osim krovova, poštanskih sandučića i širokih ulica, kombinacije najobičnijih krajolika. Motokiju je to nepojmljivo. Povjeruje da takva osoba nikada nije postojala, da je samo iluzija, ali Yasuko preuzima ulogu djevojke mrtvog čovjeka i ne pristaje na iluziju. Motoki zajedno s filmskom grupom pokušava vratiti film koji je policija zaplijenila, ali Yasukino inzistiranje tjera ga još jednom na borbu s iluzijom. Mora ubiti mrtvog čovjeka kako bi se oslobodio i stoga objavljuje rat tokijskim krajolicima. Slijedeći sjenku mrtvog čovjeka, Motoki i Yasuko hodaju ulicama Tokija, ali su konačno odvedeni do Motokijevog doma i rodnog mjesta. Boriti se s mrtvim čovjekom znači boriti se sa samim sobom.

Iluzija koju sam doživio, a koja je izražena naslovom Tokijski rat: Poslije rata povjerljivo, povezana je s dubokim zanimanjem za borbu na život i smrt koju su pokrenule različite frakcije studentskog pokreta kako bi spriječile premijera Sata da posjeti Sjedinjene Države 1969. godine, borbi koju je Frakcija Crvene armije imenovala Tokijskim ratom i koja je, bez smrti, okončala studentske borbe 1960-ih u duhu poraza. I ja sam bio na demonstracijama na aerodromu Haneda, nosio kameru i snimao što sam mogao, ali naravno, nisam umro. Za mene je pitanje kako umrijeti 1970-ih odgovor na pitanje kako živjeti. (Nagisa Oshima)

Distribucija: Oshima Productions Ltd.

4. 5. 2024.
19.00 Masao Adachi, Ženska srednjoškolska gerila (Jogakusei gerira / Female Student Guerilla), 1969., 16-mm_DCP, 72 min

Ženska studentska gerila peti je pink film Masaoa Adachija za Produkciju Kojija Wakamatsua. Pripovijest o petero srednjoškolaca koji uzimaju oružje i započinju gerilsku revoluciju u planinama pobunivši se protiv školske proslave mature ukazuje na smjer studentskog prosvjednog pokreta nakon 1968. Filmski portret sumanute gerile nagovještava pokušaj puča pod vodstvom pisca Yukija Mishime u Japanskoj bazi obrambenih snaga u Tokiju sljedeće godine, a ispitivanje unutarnjih frakcijskih sukoba (uchi-geba) predskazuje Incident Asama Sanso iz 1972., gdje su sukobi kulminirali oružanim sukobom policije i studentskih aktivista. Kako bi se smanjili troškovi, ova produkcija je dijelila filmsku i glumačku ekipu te lokacije s filmom Oskvrnuli anđeli (1969.), koji je režirao Koji Wakamatsu, a napisao Atsushi Yamatoya. Složeno preispitivanje tema seksa i politike u filmu Ženska studentska gerila Adachijevo je remek-djelo. (Go Hirasawa)

Distribucija: Masao Adachi Screening Committee

20.30 Katsu Kanai, Kraljevstvo (Ôkoku /The Kingdom), 1973., 16-mm_DCP, 83 min 

Moj prvi film, Arhipelag pustoši nastao je na raskrižju mojih iskustava i fantazija s japanskim poraćem, mogao bih ga nazvati “Ljudskim poglavljem“ moje trilogije. Nasuprot tome, Good-bye istražuje misterij mog dalekog DNK. Zbog prelaska od krvi do zemlje, mogao bih ga nazvati “Zemaljsko poglavlje”. Nakon ove dvije pripovijesti došlo je Kraljevstvo. Čak i kada bismo poricali sve bogove, postoji jedan bog koji nas kontrolira, bog kojega ne možemo zanijekati: bog vremena. Kraljevstvo je bilo moj izazov tom bogu vremena, kao i finale, “Nebesko poglavlje”, moje Trilogije nasmiješenog Mliječne staze.

Priča govori o popularnom pjesniku, Gokuu Kastsumaruu, koji padne u depresiju kada mu urednik u šali kaže da se “prodao svome vremenu”. Gokua posjećuje najprije “Tim džeparoša s planovima za krađu vremena” a, kasnije, Doktor za ptice, koji razvija svoje istraživanje o pticama selicama i, posebno, njihovim unutarnjim satovima, “kako bi se oslobodio okova vremena”. Goku, koji sanja o tome da postane pjesnik za sva vremena, koristi novostečeno znanje i putuje od polja u tokijskom predgrađu Hachioji do Otočja Galapagos, gdje iskušava potpunu transcendenciju. To je istodobno pustolovni film i kičersko stvaranje novog “mita”. Bio sam izazvan riječima mladog Nagise Oshime, koji je izjavio: “Ne prihvaćam film ako nije utemeljen na posve novoj priči i apsolutno novoj metodologiji. Ne smijemo dopustiti oponašanje samih sebe.” (Katsu Kanai)

Distribucija: Katsu Kanai