Trideset i tri godine nakon prestanka suradnje, umjetnički dvojac Darko Fritz i Željko Serdarević predstavljaju se izložbom Podijeljeno vrijeme u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, koja okuplja njihovu zajedničku umjetničku produkciju, sadržanu od likovnih radova, dokumentacije instalacija u javnom prostoru i glazbeno-scenskih priredbi. 

Vrijeme tranzicije prema suvremenosti koja se odvijala u zadnja dva desetljeća dvadesetog stoljeća dogodilo se izvan zacrtanoga linearnog, kronološkog pravca. Iz definiranih utjecaja nastaju umjetnički opusi koje možemo izdvojiti iz postavljenih nacionalnih konteksta, koji svojom vizualnom produkcijom odgovaraju definiciji globalnosti i njezina značenja. Pozicija umjetnosti u suvremeno doba oslanja se na koncept kulturne suvremenosti, koja se ne širi kao projekt modernosti u jednom smjeru, već se razvija prema nesređenoj globalnosti te prema globalnosti umjetnosti.[1] Jedan od svakako najvažnijih i najzanimljivijih primjera umjetničke produkcije s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća, koja je svojom slojevitošću, „alternativnom”, odnosno novom estetikom postavila kanone neke nove globalnosti, izmičući iz prepoznatljivih narativa, jest zajedničko djelovanje umjetničkog dvojca Fritza i Serdarevića u okvirima zagrebačke likovne scene.

Njihovo djelovanje započinje 1987. objavom programske brošure Krici i šaputanja, kojom je ovaj umjetnički dvojac najavio trogodišnji plan suradnje na području likovnosti i glazbeno-scenskih priredbi. U isto vrijeme angažirani su na realizaciji grafičkih i scenskih rješenja za kazališne i kulturne institucije koje potpisuju imenom Studio Imitacija života.

Dvojica tada mladih studenata, reagirajući na tadašnju strategiju razvijanja novih metoda suvremenosti, koja im se činila nedostatnom, kroz zajednički stav da je sve već likovno prikazano, a umjetnost je uspostavljanje novih odnosa među postojećim oblicima, započeli su istraživanje nekih novih alternativnih modela djelovanja.

Godine 1988. započinju realizaciju trogodišnjeg plana akcija koje izvode na različitim lokacijama u Zagrebu. Svaki od tri godišnja plana „blok-nastupa”, sadrži tri glazbeno-scenska nastupa i tri izložbe, a realiziran su pod različitim nazivima: Saltomortale, 1988.; Protupomak, 1989.; Interpunkt, 1990. Kroz tri izložbe oblikovanja predstavljaju djelatnost na području grafičkog oblikovanja i scenografije.

Tadašnja kritika vrlo je pozitivno ocijenila njihove umjetničke akcije. Kroz svoje umjetničko djelovanje odmiču se od isključivo galerijskog koncepta smatrajući da navedenim pristupima nedostaje određena širina koja bi omogućila stvaranje cjelovitog rada.

U koncepciji svojeg djelovanja konstruiraju hibridni prostor izvedbe koji uz likovnu umjetnost i dizajn uključuje glazbu, film, scensku umjetnost i performans, koji nazivaju glazbeno-scenska priredba.

U hibridnom prostoru izvedbe glazbeno-scenskih izvedbi, Fritz i Serdarević, djelujući manifestno i programski, s vrlo kratkim rokom trajanja, usmjereni su na povezivanje različitih medijskih komponenti i njihovih međuovisnosti i međusobnu izgradnju novih subjektivnosti. Glazbeno-scenske priredbe sastojale su se od programa filmskih i rukom animiranih dijaprojekcija, uz koje uživo izvode glazbene autorske kompozicije na klaviru, a izvedbe na elektroničkim instrumentima puštaju s matrica. Struktura izvedbe, odnosno događanja uvijek je bila ista, razlikovale su se glazbene teme, filmske i dijaprojekcije te su prostori izvedbe bili različiti.

Preuzimajući uloge klavirista i kinooperatera, svoju publiku dočekivali su u formalnoj muškoj odjeći, u likovno i zvučno kreiranom (ambijentiranom) prostoru izvedbe.

Nakon omnibusa audiovizualnih kompozicija, izvođači su napuštali prostor izvedbe, ostavljajući mašine da nastave s puštanjem zvučne i filmske projekcije (u loopu, petlji).

Usmjereni na emociju doživljaja, a ne primarno na sam događaj, odnosno izvedbu, Fritz i Serdarević razvijaju estetiku nostalgije, unutar koje dramaturgija radnje i njezina značenja preuzima dominaciju nad formom.

Nostalgija je osjećaj gubitka i premještanja, ali i romantika s vlastitom fantazijom, navodi Svetlana Boym u The Future of Nostalgia. Kinematografska je slika nostalgije dvostruka ekspozicija ili superpozicija dviju slika: prošlosti i sadašnjosti, sna i svakodnevice. Onoga trenutka kad je pokušamo natjerati u samostalnu sliku, razbija okvir ili spaljuje površinu.[2] Nostalgičar se osjeća ugušenim unutar konvencionalnih ograničenja vremena i prostora. Njihove su izvedbe emotivne, prepune dramatičnih obrata, s različitim „ikonografskim elementima preuzetim iz populističke ikonografije i sfere masovnih medija”.[3]

U izmjeni različitih, neopipljivih elementa, stvarajući prostor novih subjektivnosti Fritz i Serdarević svojim glazbeno-scenskim izvedbama otvaraju koncepciju hibridnih kulturnih identiteta kao nestabilnih i fluidnih fenomena koji se naizmjence konstruiraju i dekonstruiraju u „liminalnom polju uznemirujuće uzajamnosti”.[4] Kroz metaforičko određenje prostora, odnosno upis metafore u prostor izvedbe kao mjesto života i iskustva, koji postaju i načini njegova označavanja, omogućili su bolje razumijevanje sadržajnosti i bolji pristupi fundamentalnim konceptima povezanima s pronicanjem u srž emotivnih značenja, propitivanjem identiteta, osobnim izborima i njihovim neizvjesnostima.

Osim glazbeno-scenski izvedbi, umjetnički dvojac imao je uspjeha na muzejskoj i galerijskoj sceni s kojom je težio komunicirati. Ulazak u umjetničke institucije započeo je 1988. prvom izložbom oblikovanja koja se održala u galeriji Nova, iste godine osvajaju glavnu nagradu na 20. salonu mladih. Scenografija koju su radili za Branka Brezovca i predstavu Crna rupa u Narodnom teatru u Bitoli proglašena je scenografijom godine, a kustos Davor Matičević otvorio je njihovu prvu izložbu radova kombinirane tehnike Fotografije izumi u malom fotografskom studiju u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Sljedeće godine u Galeriji suvremene umjetnosti u kustoskoj koncepciji Tihomira Milovca postavljaju izložbu Ekranizacija, popraćenu serijom javnih instalacija u obrtničkim uličnim vitrinama po centru Zagreba. Devet odabranih punktova formiralo je na karti oblik trokvadrata, geometrijsku formu u obliku grčkog križa bez donjeg kraka, koji je umjetnički dvojac sam imenovao i primjenjivao u brojnim dizajnerskim i likovnim projektima. Navedena akcija naslovljena je Lontano dagli occhi, lontano dal cuore (1989.), dok se naziv izložbe Ekranizacija[5] referirao na postupak obrade navedenog ciklusa u plošne fotografske površine, s pomoću kojih su preneseni s ulice u galeriju u omjeru 1 : 1. Navedeni rad postaje dio fundusa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Poigravajući se tehnikama kolaža, asemblaža i ready madea Fritz i Serdarević razvijaju vlastiti likovni izraz. Milovac u deplijanu izložbe navodi da je njihova umjetnost „sadržajno emotivna, znakovno kolokvijalna, tehnološki osiromašena, ali prepuna dramatičnih psihoza”. Kompleksnost i disperzija njihova djelovanja, navodi dalje Milovac, vrijeme, prostor, oblik, materijal i autorstvo nisu kategorije prema kojima se određuje njihov rad, već je riječ o stvaralačkom procesu koji jednostavno traje.

Nadalje slijedi druga godišnja izložba oblikovanja 1989. u Galeriji ULUPUH, na kojoj su po konceptu pop up izložbe realizirali izložbu na kojoj su predstavili plakate izvedene u tehnici sitotiska. U isto vrijeme slijedi poziv Muzičkog biennala za koncertiranje s Alvinom Lucierom te početak višegodišnje suradnje s Dramom Slovenskoga narodnog kazališta u Mariboru pod umjetničkim vodstvom redatelja Tomaža Pandura, za koje rade vizualni identitet i grafički dizajn za niz predstava. Treća godišnja izložba oblikovanja održana je u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi, gdje su u jednakoj mjeri bili su zastupljeni kazališni programi i drugi manji formati dizajnirani za potrebe mariborske Drame Slovenskoga narodnog kazališta i zagrebačkog SKUC-a. Koristeći se nađenim fotografijama i grafikama, fotoslogom i ručno slaganim tipografijama, vizuale i plakate izrađivali su tako da su ih fotokopirali „gotovo do neprepoznatljivosti”, pretvarajući informaciju u sliku. Većina njihovih plakata otisnuta je u sitotisku, a tek poneki u offsetu. Kao što je naglasio Feđa Vukić: „Studio Imitacija života stvara bliže artu nego dizajnu.”[6]

Studio Imitacija života svoje zajedničko djelovanje zaključuje retrospektivom Izložba kazališnog plakata, koja je postavljena u Zagrebu, Ljubljani, Splitu, Podgorici, Mariboru, Skoplju, Beču i Moskvi u periodu od 1990. do 1993.

Vizualni identitet predstave Hamlet u režiji Tomaža Pandura osvaja 1991. nagradu sarajevskog festivala MESS.

Unatoč relativno kratkomu vremenskom trajanju, Krici i šaputanja i Studio Imitacija života ostavili su vrlo snažan utjecaj na zagrebačku likovnu scenu i na njezine protagoniste i pratitelje. Svojim zajedničkim djelovanjem osnažili su određene momente promjena koje su se događali u okvirima globalnosti, ali i tranzicije između ustaljenih formi i nove težnje prema suvremenosti i novoj subjektivnosti.

Originalni i svoji, bliski, slični, ali različiti u trenutku trajanja govorili su i razumijevali su se istim jezikom neke nove estetike i vizualnog i emotivnog doživljaja stvarnosti i osobnih pozicija. Iako se neformalno na njihov utjecaj najviše ukazuje na području grafičkog dizajna, smatram da su u periodu u kojem su djelovali, a i nakon njega, kroz poigravanje s različitim elementima i značenjima, otvorili neke nove prostore vizualnih komunikacija, likovnosti, izvedbe, identiteta i višeznačne subjektivnosti.

Paralelno s izložbom Podijeljeno vrijeme u MSU-u, u maniri prvotnih umjetničkih djelovanja autorskog dvojca, organizirane su izložba grafičkog oblikovanja studija Imitacija života pod nazivom Oblik vremena u HDD-u, u kustoskoj koncepciji Marka Goluba (22. studenoga 2024. - 30.prosinca 2024.), te izložba fotografskog rakursa na djelovanje studija Imitacija života / Krika i šaputanja pod nazivom Dobri izgledi, koja će se održati u Galeriji Spot u kustoskoj koncepciji Sandre Križić Roban (od 15. studenoga 2024. do 6. prosinca 2024.).

Martina Munivrana

Darko Fritz (1966.) likovni je umjetnik i samostalni kustos. Umjetnički rad predstavio je na više od trideset samostalnih i više od stotinu grupnih izložbi diljem svijeta, a djelovao je i u umjetničkim grupama studio Imitacija života (sa Željkom Serdarevićem, 1987. – 1990.) i Katedrala (1988.). Kritički je promatrač tehnologije koja mijenja društvo, a njegov rad premošćuje jaz između suvremene umjetnosti, medijske umjetnosti i mrežne kulture, preuzimajući teme kao što su glitch i nadzor. Uz radove u različitim medijima (grafika, fotografija, film, video, VR, internet i dr.) izvodi i niz instalacija u javnom prostoru u kojima se koristi netipičnim medijima kao što su regulacija tramvajskog prometa ili hortikulturne instalacije, gdje spaja sadržaje iz digitalne domene s organskim materijalima.

Godine 2006. pokreće udrugu siva) (zona, gdje kurira više od 50 izložbi. Kustos je više od stotinu izložbi, među kojima izdvajamo I am Still Alive (digitalna umjetnost 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća i recentni low-tech i internet art), Zagreb, 2000.; CLUB.NL – contemporary art and art networks from the Netherlands, Dubrovnik, 2000.; bit international, [nove] tendencije, kompjuteri i vizualna istraživanja, 1961 – 1973, Neue Galerie, Graz, 2007. i ZKM, Karlsruhe, 2008./2009.; Rekonstrukcije: privatno=javno=privatno=javno=, Beograd, 2009.; Angles and Intersections (sukustos s Ninom Czegledy, Elenom Rossi i Peterom Dobrilom, umjetnička direktorica Christiane Paul), MMSU, Rijeka, 2009. i Histories of Post-digital, Akbank Sanat, Istanbul, 2014.

Autor je knjige Digitalna umjetnost u Hrvatskoj (1968. - 1984.), Tehnički muzej, Zagreb, 2021., i izložbe 2022. Autor je tematskog bloka Medijska umjetnost koji uključuje tekst Kratki pregled medijske umjetnosti u Hrvatskoj (od 1960-ih) i relevantne baze podataka, za portal Culturenet, 2002. Suurednik je knjige (s M. Gattin, M. Rosen i P. Weibelom) A Little-Known Story about a Movement, a Magazine, and the Computer’s Arrival in Art: New Tendencies and Bit International, 1961-1973, ZKM, Karlsruhe / MIT Press, Cambridge, Mass., 2011. Član je strukovnih organizacija AICA, HDLU, HZSU i počasni član ULUPUH-a.

http://darkofritz.net

Željko Serdarević rođen je 1965. u Splitu. Na kazališnoj i glazbenoj sceni aktivan je od početka 80-ih godina 20. stoljeća, izlaže od 1984., a kao grafički dizajner afirmira se djelovanjem u sklopu studija Imitacija života (1987. – 1991.). Tekstove o dizajnu i srodnim praksama objavljuje od 1991. Tijekom 90-ih radi samostalno kao grafički dizajner za kazališta, naklade i oglašivačke agencije, a od 2003. kontinuirano surađuje s Draganom Mileusnićem na raznovrsnim projektima grafičkog, web i videodizajna. Dobitnik je nagrada Zagrebačkog salona, Zgrafa i Izložbe hrvatskog dizajna.

https://serdarevic.eu/

Izložba:

Kustosica izložbe: Martina Munivrana

Likovni postav: Darko Fritz

Grafičko oblikovanje: Željko Serdarević

Fotodokumentacija: Rino Efendić, Boris Berc, Paula Court, Boris Cvjetanović, Ozren Drobnjak, Zoran Filipović, Ivan Posavec

Konverzacija i restauracija: Mirta Pavić, Tomica Paradi, Leda Grabičanin

Tehnički postav: Ivan Tudek, Filip Zima, Aleksandar Milošević, Renato Mihaljenović

Lektura: Dunja Aleraj Lončarić

Prijevod na engleski: Mirta Jurilj

Izložba je organizirana uz potporu Gradskog ureda za kulturu i civilno drušrvo Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH.