Muzej suvremene umjetnosti organizira međunarodnu konferenciju Bijenala suvremene umjetnosti – iskustva i mogućnosti.

Kao jedna od vodećih institucija koja više od šest desetljeća promiče suvremenu umjetnost u Hrvatskoj, Muzej suvremene umjetnosti pokreće ideju o međunarodnom bijenalu suvremene umjetnosti u Zagrebu. Konferencija će se moći pratiti putem streaminga na Facebook stranici MSU. Predavači su ugledni stručnjaci, iskusni u osnivanju mnogih bijenala i u organizaciji drugih značajnih međunarodnih kulturnih manifestacija.

Online konferenciju organiziramo u situaciji kada zbog pandemije nema mogućnosti putovanja i kada su značajno smanjene mogućnosti međunarodne razmjene. Na konferenciji će biti riječi i o tome, kako u ovoj novonastaloj situaciji promišljati buduće međunarodne manifestacije s ciljem promocije suvremene umjetnosti.

Konferencija će se održati  9. i 10. prosinca u 18 sati.

Streaming online pratite na Facebook stranici MSU: https://www.facebook.com/MSUzagreb

Umjetnik Igor Grubić na konferenciji će predstaviti svoj performans Untitled (an artist, a curator, a museum). Performans, posvećen hrvatskom umjetniku Mladenu Stilinoviću, također će se prikazati online.

 

PROGRAM:
Srijeda, 9. prosinca 2020.

18.00 – 18.10 Snježana Pintarić Uvodno predavanje 

18.10 – 18.20 Igor Grubić: Untitled (an artist, a curator, a museum), video performans

18.20 – 18.45 Hanru Hou: Što “još” mogu bijenali?

18.45 – 19.00 Beral Madra: Vizualne umjetnosti i bijenali u eri post-istine

19.00 – 19.15 Nevenka Šivavec: Promjene Bijenala grafike

19.15 – 19.30 Zorana Đaković Minniti: Oktobarski salon i format bijenala

19.30 – 19.45 Thierry Raspail: Bijenale u Lyonu

19.45 – 20.00 Syrago Tsiara: Stasis/Refleksije o svijetu: 7. Solunski bijenale suvremene umjetnosti  

Moderatorica: Snježana Pintarić

Četvrtak, 10. prosinca 2020.

18.00 – 18.15 Katerina Gregos Zašto, kako i za  koga do bijenala? (Primjer: Bijenale u Rigi)

18.15 – 18.30 Rainald Schumacher: Prvi umjetnički susreti u  Temišvaru – koja pitanja postaviti da se nađe pravi odgovor?

18.30 – 18.45 Hajnalka Somogyi: OFF-bijenale u Budimpešti

18.45 – 19.00 Margarita Dorovska: Ne tako ozbiljan bijenale: subverzivna snaga humora.

19.00 – 19.15 Evelyne Jouanno: Urgentno bijenale – život i smrt utopijskog projekta

19.15 – 19.45 Diskusija

Moderatorica: Radmila Iva Janković

Koordinatorica programa: Radmila Iva Janković, viša kustosica

Jezik konferencije je engleski.

Konferencija se održava uz potporu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH i Turističke zajednice Grada Zagreba.

 

PROGRAM OPŠIRNIJE:
Srijeda, 9. prosinca 2020.

18.00 – 18.10

Snježana Pintarić: Uvod u konferenciju

18.10 – 18.20
Igor Grubić: Untitled (an artist, a curator, a museum)

video performans

Igor Grubic je aktivan kao multimedijalni umjetnik u Zagrebu od ranih 90-ih, stvarajući fotografije, videoradove i site-specific akcije. Njegove intervencije u javni prostor, zajedno s videoradovima istražuju prošle i sadašnje političke situacije dok se probija kroz tkaninu stvarnosti. Grubić je sudjelovao na brojnim važnim međunarodnim izložbama te je predstavljao Hrvatsku na 58. Venecijanskom bijenalu. E.g.: Tirana Biennial 2 (2003); Manifesta 4 (Frankfurt, 2002); Manifesta 9 (Genk, 2012); 50. October Salon (Belgrade, 2009); Gender Check, MuMOK (Vienna, 2009); 11. Istanbul Biennial (2009); 4. Fotofestival Mannheim Ludwigshafen, Heidelberg (2011); East Side Stories, Palais de Tokyo (Paris, 2012); Gwangju Biennale (2014); Zero Tolerance, MOMA PS1 (New York 2014); Degrees of Freedom, MAMbo (Bologna, 2015); 5th Thessaloniki Biennial (2015); Cut / Rez, MSU (Zagreb, 2018); Heavenly creatures, MG+MSUM (Ljubljana, 2018); The Value of Freedom, Belvedere 21 (Vienna, 2018); 58 Venice Biennale (2019).

18.20 – 18.45

Hanru Hou: Što bijenali “još” mogu ?
Bijenali su strojevi za proizvodnju ideja, projekata i autentičnih susreta sa stvarnošću…  U eri neoliberalne globalizacije još su nam i potrebniji, kao model za traganje i „post-globalizacijski“ razvoj, izvan dosega tržišnih sila, gdje trajno brane i šire javnu sferu u društvu koje se mijenja.
Bijenali su prilika da se ostvare veliki projekti, da se vode rasprave i zastupaju teme, da se nosimo sa suvremenim kulturnim, društvenim, političkim, pa i ekonomskim izazovima. Često se pokazuje efikasnim razvijati specifične lokalne projekte, da bi se naglasio direktan, „fizički“ pristup prema lokalnoj zajednici – da bi se potaknula debata što ideja lokalnog znači u eri globalizacije, pa odatle kreirati nove lokacije – ili „glokacije“.
To znači da bijenala nisu samo festivali umjetnosti, nego specifičan pristup društvenoj mobilizaciji pomoću kreativnih akcija, u svrhu stvaranja energije, ideja i praksi za poticanje razvoja zajednice, izgradnju institucija, pa čak i urbanu transformaciju. Znači, bijenali rade i „nešto drugo“, osim spektakularnih izložbi. Drugim riječima, bijenali mogu pružiti dugoročnije alternative u proizvodnji i predstavljanju umjetnosti, u odnosu na mainstream, u kojem sve više dominiraju tržišne sile. Ta dominacija nije samo ekonomska i politička, nego i umjetnička, estetska, psihološka. Zato ima presudan utjecaj na suvremenu definiciju stvaranja.
Što bi onda trebao biti akcijski plan da se ostvari to „nešto drugo“, odnosno – „alternativna proizvodnja“? Nije riječ samo o predstavljanju novih talenata, nego također o poticanju vizije i akcije – traženju strategija za nove kulturne i društvene projekte putem različitih eksperimenata. Bijenali su najbolji laboratoriji ili platforme za eksperiment. I u našem vremenu digitalizacije, važno je naglasiti potrebu za zauzimanjem online prostora i onoga što poznajemo kao „virtualni“ svijet.
Predstavit ću neka iskustva u ovim nastojanjima – oko gradnje laboratorija alternativa –tijekom više od dva desetljeća, od Bijenala u Johannesburgu 1997. do Bijenala arhitekture i urbanizma (UABB) u Shenzhenu 2017. godine. Na tom putu našli su se i Šangaj (2000.), Gwangju (2002.), Venecija (2003.), Nuit Blanche, Pariz (2004.), Guangzhou (2005.), Istanbul (2017.), Trans(cient) City, Luksemburg (2007.), Lyon (2009.), Auckland (2013.)...
Ta iskustva duboko su utjecala na to kako sam nastojao zamisliti i ostvariti veće institucionalne projekte, uvijek tragajući za inventivnim, ali relevantnim novim modelima, od muzeja Rockbund (Šangaj), Times (Ghuangzhou/Berlin), ili MAXXI (Rim).

Hou Hanru je plodan autor i kustos iz Rima, Pariza i San Francisca. Od 2013. je umjetnički direktor MAXXI-ja (Nacionalnog muzeja umjetnosti 21. stoljeća i Nacionalnog muzeja arhitekture), u Rimu. U posljednja dva desetljeća bio je autor i koautor oko 100 izložbi širom svijeta, uključujući Cities On The Move (1997.–2000.); 2. bijenale u Johannesburgu (Hong Kong, itd.) (1997.); Bijenale u Šangaju (2000.); Bijenale u Gwangju (2002.); Venecijanski bijenale – Francuski paviljon, (1999.); Z.O.U. – Zone Of Urgency (2003.); Kineski paviljon (2007.); 2. trijenale u Guangzhou (2005.); 10. bijenale u Istanbulu (2007.); Trans(cient) City (Luksemburg 2007.): 10. bijenale u Lyonu (2009.); 5. trijenale u Aucklandu, Novi Zeland, (2013.); Growing in Difference, 7. Bi-City bijenale arhitekture i urbanizma u Shenzhenu i Hong Kongu (2017.).
U Muzeju Guggenheim u New Yorku, kustos savjetnik je za kinesku umjetnost. Surađuje u brojnim časopisima suvremene umjetnosti i kulture te predaje na brojnim sveučilištima diljem svijeta. Objavio je, između ostalog, knjige Hou Hanru, Paradigm Shifts, On the Mid-Ground, itd.

18.45 – 19.00
Beral Madra: Vizualne umjetnosti i bijenali u eri post-istine
Život na istočnom Sredozemlju i na Bliskom istoku, u najkompliciranijoj povijesnoj regiji na svijetu, trenutačno je nalik življenju na rubu vječne krize, koja se, začudo, mogla predvidjeti kad je čovječanstvo zakoračilo u eru globalizacije. To je također doba vizualnog jezika, kulture i informacija. Kreativnost, neovisnost i sloboda u isto su vrijeme glavna komponenta globalne kulturne industrije neokapitalizma. Relacijska estetika ovakvog stvaranja osnažuje teorijsku i praktičnu komunikaciju i suradnju među svim znanostima, društveno-humanističkim disciplinama i fakultetskim odsjecima, kao i među svim danim pojavnostima ljudskog života na ovom planetu.
Stvaranje umjetnosti, umjetnička djela i radovi s društveno-političkim sadržajem i svrhom, imaju posebnu ulogu i vid su protukritike. Odražavaju proturječnu cjelinu sazdanu od pozicija suprotstavljeno/uvredljivo i komplementarno/zamjenjivo. Suprotstavljaju se i napadaju, a ipak su komplementarni i zamjenjivi s reprezentiranjem i metaforom stvarnog života i svjetskih događaja. Povijest i povijest umjetnosti obiluju “kritičkim slikama” koje su stvorile političke, društvene i kulturne revolucije.
Bijenale, stvoreno za društvo spektakla i kulturnu industriju, osigurava sistemske postavke za širenje globalne proizvodnje umjetnosti, stroj pomoću kojeg široka publika vrednuje umjetnička djela. Posredovanjem relacijske estetike i kritičkog sadržaja umjetničkog djela, publika se poziva da prati važne koncepte, ideje, izjave, te da ih interpretira i sudjeluje u debati o suvremenoj umjetnosti.

Beral Madra je kritičarka i kustosica, osnivačica i voditeljica Galerije BM i BM Contemporary Art Centra i Arhiva od 1980. Živi i radi u Istanbulu.
Koordinirala je prvi (1987.) i drugi (1989.) Istanbulski bijenale. Bila je kustosica Turskog paviljona na 43., 45., 49., 50. i 51. venecijanskom bijenalu. Koautorica je izložbe Modernitites and Memories – Recent Works from the Islamic World na 47. venecijanskom bijenalu. Bila je kustosica Paviljona Central Asia na 53. (2009.) i Azerbajdžanskog paviljona na 54. venecijanskom bijenalu. Također, bila je kustos Alanice u Južnoj Osetiji (2013.), 3. i 4. bijenala u Canakkaleu (2012.– 2014.) i jedna od kustosica 8. bijenala u Bukureštu. Od 1984. organizirala je više od 250 lokalnih i međunarodnih izložbi u umjetničkim centrima i drugim institucionalnim izlagačkim prostorima u Turskoj. Autorica je i koautorica više od 50 međunarodnih grupnih izložbi.
www.beralmadra.net

19.00 – 19.15
Nevenka Šivavec: Promjene na Bijenalu grafike
Ljubljanski Bijenale grafičke umjetnosti, sa svojim simboličkim kapitalom jednog od najstarijih i najjedinstvenijih slovenskih događanja međunarodnog ranga i svjetskoga glasa, bio je gotovo nedodirljiva, mitska utvrda, iako je još od osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća gubio na svojem distinktivnom identitetu i oštrini. Bijenale se počeo radikalno mijenjati u osnovnom konceptu tijekom dvijetisućitih i danas nije lako zamisliti koliko je ta transformacija bila teška i ideološki osjetljiva. Može se reći da od tada Bijenale grafike pokušava uravnotežiti odgovornost za tradiciju sa zahtjevima “post-medijskih” okolnosti, “kustoski zaokret” i, kasnije, “post-kustoski zaokret” u suvremenoj umjetnosti. Prva dekada promijenjenog bijenala temeljila se na reafirmaciji ključnih teza Waltera Benjamina, uzimajući u obzir osnovne načine na koje je tehnološka reprodukcija nepovratno promijenila kulturnu produkciju. Potom je 2011. godine, na 29. bijenalu došlo do radikalnog raskida s grafičkim medijem i umjesto toga istaknut je žanr umjetničkog događanja kao krajnjeg umjetničkog medija suvremenog doba. Ipak, nakon toga je došlo i do ponovne uspostave veza prema nasljeđu Bijenala, barem kad je riječ o načelima, ako već ne o tiskanom mediju kao takvom. Sada, Bijenale je sklono rubnom pogledu koji zamagljuje granice između kustoskog i umjetničkog procesa.

Nevenka Šivavec je kustosica, urednica i do 2011. godine ravnateljica Međunarodnog centra za grafičku umjetnost (MGLC) u Ljubljani, gdje je vodila zadnja četiri izdanja Bijenala grafike. Prije rada u MGLC-u, bila je dugogodišnja kustosica Centra suvremene umjetnosti u Celju. Njezine izložbe usmjeravaju se posebno na istraživanje i predstavljanje zanemarenih i marginaliziranih umjetničkih praksi unutar lokalnog okruženja putem dovođenja u vezu uglednih autora sa samoukim autsajderima. Mentorirala je kustoske prakse na World Art School for Critics and Curators of Contemporary Art na SCCA Ljubljana. Također, dugogodišnja je članica uredništva art-časopisa Likovne besede, koji izlazi u Ljubljani. Godine 2018. završila je International Leadership Programme in Visual Arts Management na Duesto Business School u Bilbau.

19.15 – 19.30
Zorana Đaković Minniti: Oktobarski salon u odnosu na format bijenala
Oktobarski salon otvoren je 20. listopada 1969. na 15. godišnjicu oslobođenja Beograda – datuma koji se u socijalističkoj Jugoslaviji obilježavao kao dan oslobođenja glavnog grada od fašističke okupacije. Oktobarski salon lijepih i primijenjenih umjetnosti osnovao je Narodni odbor grada Beograda kao reviju značajnih ostvarenja umjetnika Socijalističke Republike Srbije, iako se potkraj pedesetih smatralo da će to biti “sveukupni pregled jugoslavenskog slikarstva” (M. Protić, Politika, 18. 12. 1959.).
Nekoć socijalistički birokratizirano kulturno događanje građanskih i modernističkih usmjerenja, Oktobarski salon postao je – u prvom redu pod utjecajem promjena u suvremenom svjetskom narativu, a manje kao rezultat preispitivanja i problematiziranja mikropolitika na lokalnoj umjetničkoj sceni – međunarodna, tematska, kurirana izložba bijenalnog karaktera – bijenale koji to službeno nije. Kao takav, pridonosi ukupnom imidžu normalnosti, što ipak nije stvarni odraz stanja na umjetničkoj sceni.

Zorana Đaković Minniti (Beograd, 1976.) aktivna je na području kulture i umjetnosti od kraja devedesetih. Zaposlena je u Kulturnom centru Beograda kao vanjska direktorica programa. U sklopu te ustanove, tijekom posljednjih 10 godina, radila je na uspostavi i koordinaciji međunarodne suradnje Galerije Podroom, koja se bavi pokretnim slikama i multimedijskim instalacijama. Od 2004. godine, kad je Oktobarski salon postao međunarodno događanje, tijesno surađuje s kustosima Salona i umjetnicima koji sudjeluju u njegovom programu. Članica je međunarodnog udruženja kustosa Curators’ Network i IKT-a. Od 2018. s umjetnikom Sinišom Ilićem surađuje na kustoskim i autorskim istraživanjima kolekcija Oktobarskog salona.

19.30 – 19.45
Thierry Raspail: Bijenale u Lyonu
Bijenale u Lyonu pokrenuo sam 1991., a preuzeo je ulogu Pariškog bijenala (1959.–1985.). Pariški se bijenale pojavio 1959. u "parizocentričnoj" Francuskoj, koja je bila opustošena kad je riječ o infrastrukturu posvećenoj suvremenoj umjetnosti. Misija mu je bila da stvori protutežu utjecaju New Yorka, u nadi da će preuzeti vodstvo od Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, u nemogućnosti da obuhvati nova kretanja osamdesetih, trajno je zatvoren 1985. U takvom je kontekstu nastao Bijenale u Lyonu, u desetljeću u kojem su u Francuskoj diljem zemlje pokrenute dotad neviđene inicijative decentralizacije: osnivanje umjetničkih centara, uspostava regionalnih fondova, restrukturiranje i osnivanje muzeja.
To je bio francuski kontekst u kojem smo osmislili Bijenale u Lyonu, projekt što ga je pokrenuo grad, a sufinancirala država. Udruživši se s Muzejom suvremene umjetnosti osnovanim 1984., s kojim je dijelio umjetničkog ravnatelja, Bijenale je pokrenut 1991. na vrhuncu europskog postmodernizma, u vrijeme kad se s pojavom bijenala u Aziji i na Bliskom istoku počela materijalizirati globalna umjetnička scena. Europa i Sjedinjene Američke Države, do tad čvrsto ukorijenjene u svojim zapadnocentričnim gledištima, bile su prisiljene otvoriti se umjetničkim utjecajima koje su do tada većinom zanemarivale. U Francuskoj, zemlji koja sebe vidi kao čuvara "univerzalne kulture", globalizacija je izazvala strah. Opremljena umjetničkim infrastrukturama i domaćom scenom koja se počela izvoziti na rutinsko i samodostatno ali stabilno tržište, Francuska nije posebno pridonijela razvoju bijenala, na koje se u zemlji tada gledalo s visoka. Zamjerala im se upotreba "spektakla", uloga u brendiranju gradova i suradnja s privatnim izvorima financiranja. U ovom je kontekstu, između lokalnog i globalnog, Bijenale u Lyonu razvijao ideju ciklusa: tri uzastopna izdanja posvećena istoj temi, primjerice o povijesti, globalnosti ili transmisiji.

Thierry Raspail, osnivač i ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti (MAC) i Bijenala u Lyonu, danas je neovisni kustos. Isprva kustos Musée de Grenoble, muzeografski je osmislio postav Musée National du Mali u Bamaku. Kod osnutka MAC 1984. pokrenuo je inovativnu umjetničku politiku u Francuskoj: niz izložbi monumentalnih djela stvorenih in situ za Muzej, koja su nakon toga ostala u fundusu. Fundus je obogaćen djelima M. Abramović i Ulaya, R. Morrisa, D. Flavina, I. Kabakova, L. Weinera, S. LeWitta, J. Turrela Cai Guo Qianga i drugih. Uz to, autor je ili koautor velikih retrospektivnih izložbi, među kojima su: Louise Bourgeois (prva retrospektiva posvećena toj umjetnici u Francuskoj), A. Warhola, K. Haringa, Bena Vautiera, Bernara Veneta, Yoko Ono i drugih. Godine 1991. pokrenuo je Bijenale u Lyonu. Uveo je tematski princip od tri iste teme te je, nakon što je bio kustos prvih triju izdanja, pozivao je kustose poput H. Szeemanna, V. Noorthoorn, E. Lavigne, R. Rugoffa i drugih.

19.45 – 20.00
Syrago Tsiara: Refleksije o svijetu - 7. solunski bijenale suvremene umjetnosti
Je li moguće da bijenale bude točka refleksije i istodobno početni položaj za promišljanje ključnih pitanja s kojima se suočavaju suvremena društva u današnjim uvjetima ubrzanja i rastuće nejednakosti? Može li se s kritičke distance proučavati stav čovjeka prema svijetu i prema planetu? Može li se premostiti jaz između suvremene umjetnosti i promatrača, te nadići kustosko i institucionalno samozadovoljstvo kako bi se došlo do srži politike i svakodnevnog života, među ostalim i preispitivanjem umjetničke prakse kao uvjeta rada kako unutar institucija i normi, tako i izvan njih? Vjerojatno pitanja ima previše, ali ni jedno nije suvišno.
Svaki je bijenale važan kulturni događaj koji nastoji povezati lokalnu i međunarodnu umjetničku scenu, ali i više od toga je svaki stvara stav prema pitanjima koja se odnose na cijeli svijet. Solunski bijenale pokrenut je 2007. Organizirao ga je Državni muzej suvremene umjetnosti pod nazivom "Heterotopije". Riječ je posuđena iz predavanja Michaela Foucalta o stvarnim prostorima – otocima na kojima se čovjek mora pridržavati niza pravila koja mu odvraćaju pozornost od svakodnevnih poslova. Kustosi su bili Maria Tsantsanoglou, Catherine David i Jan-Erik Lündstrom. Kustosi Drugog solunskog bijenala "Praxis: Umjetnost u doba neizvjesnosti" 2009. bili su Gabriela Salgado, Bisi Silva i Syrago Tsiara. U međuvremenu su primjenjivane različite organizacijske sheme i kustoske metode. Sedmi solunski bijenale suvremene umjetnosti, utemeljen na kolektivnoj kustoskoj shemi, teži postati poprištem redefiniranja vrijednosti i prioriteta – procesa koji će se s većom vjerojatnošću ostvariti uz kritičku distancu. Ona omogućuju da preoblikujemo svoje stavove i potaknemo vlastitu viziju, te nas nagoni na djelovanje. To nastojanje pokreće povijest. Koncept suvremenosti u umjetnosti – uvelike definiran bijenalima – često se povezuje s nužnošću. Međutim, ako je taj osjećaj nužnosti pokretač, povijest je tu da bi definirala putove kretanja i izbjegla slijepe ulice.

Syrago Tsiara (1968.) osnivačica je Solunskog bijenala i ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti MOMus. Živi i radi u Solunu. Studirala je povijest i arheologiju u Školi filozofije Aristotelovog sveučilišta u Solunu, te magistrirala društvenu povijest umjetnosti na Sveučilištu u Leedsu u Engleskoj. Doktorski je rad obranila 2000. na Aristotelovom sveučilištu u Solunu, s temom javne skulpture i formiranja nacionalne memorije u sjevernoj Grčkoj. Od 2000. radi kao kustosica zbirke Costakis u državnom Muzeju suvremene umjetnosti u Solunu, a od 2007. ravnateljica je Centra suvremene umjetnosti u Solunu. Trenutno vodi Solunski bijenale i Muzej suvremene umjetnosti MOMus. Autorica je, osim brojnih izložbi, drugog Solunskog bijenala suvremene umjetnosti, "Praxis: Umjetnost u doba neizvjesnosti" te grčkog paviljona na 55. bijenalu u Veneciji.
Od 2004. do 2007. predavala je teoriju umjetnosti dvadesetog stoljeća, europske avangarde, te modernizam i javnu umjetnost na Sveučilištu u Tesaliji, na Odsjeku za povijest – arheologiju i socijalnu antropologiju. Glavne su teme njenih istraživanja, tekstova i predavanja memorija i rodna pitanja u suvremenoj umjetnosti, umjetnost u javnom prostoru i u kustoskoj praksi.

 

Četvrtak, 10. prosinca

18.00 – 18.15

Katerina Gregos: Zašto, kako i za koga do bijenala? (na primjeru Bijenala u Rigi)

Od devedesetih su godina bijenali povezani s bujanjem globalne konzumacije i proizvodnje kulture, turizmom u gradovima i marketinškim ambicijama. U tom je razdoblju svaki grad koji drži do sebe imao potrebu za osnivanjem bijenala. Često se, međutim događa da novostvoreni bijenali započinju s velikim ambicijama, kako bi se suočili s brojnim problemima i izazovima s kojima se nisu bili u stanju nositi, što ima za posljedicu razočaranje i iznevjerena očekivanja sudionika. Neki su kritičari zbog toga čak i pozvali na ukidanje bijenala.
Imaju li bijenali i dalje smisla? I ako imaju, zašto je tako? Treba li svaki grad imati svoj bijenale? Ponajprije valja postojati jasan razlog zašto se bijenale događa i konkretnu ideju o tome kome je namijenjeno; tu su zatim i pitanja kako se bijenale priprema u smislu vremena, ljudskih resursa, financija, medijacije i metodologije postavljanja izložbe i programa za javnost. Na koji bi način trebalo promišljati brojne faktore, pitanja i ponekad sukobljene interese koje sa sobom nosi organizacija bijenala? Koja su najvažnija pitanja o kojima treba razmišljati kod stvaranja bijenala? I još važnije: što je s umjetnicima koji u njemu sudjeluju i s prezentacijom njihove umjetničke prakse? Na koje odgovornosti i obaveze moramo obratiti pozornost? Katerina Gregos će na temelju posljednjeg bijenala kojega je kurirala, Prvog bijenala u Rigi (2018.), iznijeti model prakse koju smatra najboljom kao i klopke koje bi trebalo izbjeći.

Katerina Gregos je kustosica, spisateljica i predavačica koja od 2006. živi u Bruxellesu. Bila je kustosica brojnih velikih izložbi i bijenala. Posljednji u nizu je bio Prvi bijenale u Rigi (2018.), kojem je bila glavna kustosica te pomogla, zajedno s osnivačima, u njegovom uspostavljanju. Među ostalim bijenalima su 5. solunski bijenale u Grčkoj (2015.); Bijenale u Göteborgu u Švedskoj (2013.) Manifesta 9 (2012.); 4. fotofestival u Mannheimu, Ludwigshafenu i Heidelbergu u Njemačkoj (2011.); Contour, 4. bijenale pokretne slike u Mechelenu u Belgiji (2009.); te EVA International, irski Bijenale suvremene umjetnosti u Limericku (2006.) Uz to bila je kustosica triju nacionalnih paviljona na Bijenalu u Veneciji: danskog (2013.), belgijskog (2015.) i hrvatskog (2019.), preispitujući u sva tri paviljona ideju o tome što čini nacionalnu reprezentaciju. Trenutačno je kustosica programa vizualnih umjetnosti neprofitne zaklade Schwartz (München/Atena).

18.15 – 18.30
Rainald Schumacher: Prvi umjetnički susreti u Temišvaru – Koja pitanja treba postaviti da bi se pronašli pravi odgovori?
Prvi umjetnički susreti u Temišvaru u Rumunjskoj 2015. počeli su od ideje skromnog izložbenog projekta započete u jesen 2014. Zamišljen je mali susret za umjetnike, kustose i kolekcionare iz Rumunjske i inozemstva s namjerom skretanja pozornosti na umjetničku scenu regije te poticanje internog i internacionalnog narativa. Taj naizgled maleni izazov obuhvatio je neka ključna pitanja. Kako suvremena umjetnost može pronaći svoje mjesto u zajednici koja je do tada gotovo nije primjećivala, nije suviše informirana o recentnim suvremenim diskursima, niti je vidjela velik broj umjetničkih djela i izložbi? Tko su partneri i oni koji su spremni dugoročno podržati takav izložbeni plan koji pokazuje neskrivene ambicije da se razvije u bijenale? Opsesija "bijenalima" objašnjena je spoznajom da samo kontinuitet može izazvati promjene. Lagani zadatak postavljanja malene izložbe razvio se u dugoročni plan, strategiju stvaranja prostora za međunarodnu suvremenu umjetnost u kulturnom životu grada i regije. Kustoski rad s umjetničkim djelima pretvorio se u rad s javnošću da bi se stvorila publika. To je značilo da se intenzivno trebalo baviti i gradskim strukturama, institucijama, stranim kulturnim institucijama, školama, sveučilištima, umjetničkim skupinama i umjetničkim udrugama. Naposljetku, trebalo je definirati "nultu točku" na kojoj se ti susreti trebaju temeljiti.

Rainald Schumacher je neovisni kustos i ravnatelj Office for Art u Berlinu. Bio je voditelj ateljea Gerharda Richtera, te radio u galerijama Barbare Gladstone u New Yorku i Esther Schipper u Berlinu. Kao glavni kustos privatne Zbirke Goetz u Münchenu bio je nadležan za međunarodni program, publikacije i menedžment. U Bundeskunsthalle u Bonnu ostvario je izložbe s Liamom Gillickom i Thomasom Schütteom. Od 2013. do 2017. bio je umjetnički ravnatelj Gradske galerije u Kijevu. Inicirao je 2010. godine korporativnu zbirku Art Collection Telekom, usmjerenu na istočnu Europu. Godine 2015. bio je kustos prvih Umjetničkih susreta u Temišvaru. Taj se veliki projekt proširio na dva grada i 18 izložbenih lokacija te uključio i program rezidencije za umjetnike, popratni program s mnoštvom razgovora i predavanjima te edukativni program za djecu i odrasle.

18.30 – 18.45
Hajnalka Somogyi: OFF-Biennale u Budimpešti
OFF-Biennale u Budimpešti je najveće neovisno događanje suvremene umjetnosti u Mađarskoj. Započeo je 2014. kao inicijativa iz baze, "garažni" bijenale koji je utemeljila malena grupa profesionalaca s područja umjetnosti s namjerom stvaranja platforme razmjene između stvaratelja umjetnosti i ostalih članova društva, kako bi na taj način ojačali lokalnu neovisnu umjetničku scenu. OFF nastoji sudjelovati u javnom diskursu o trenutnim pitanjima i ojačati demokratske strukture. OFF-Biennale bojkotira mađarsku javnu infrastrukturu za umjetnost: ne natječe se za državne potpore i drži se podalje od umjetničkih institucija u državnom vlasništvu. OFF je kontinuirani eksperiment kojim se nastoji izvesti i oblikovati održiva i demokratska institucija civilnog sektora. Za OFF, format bijenala nije cilj sam po sebi: on omogućuje onima koji čine njegovu jezgru da koncentriraju resurse i pažnju na svaku drugu godinu, gradeći u međuvremenu nove strategije za realizaciju programa. Posljedica toga je da je OFF tijekom svojih prethodnih dvaju izdanja postao sažetiji i proaktivniji, te se sve više prebacio s puke prezentacije projekata na njihovo naručivanje i produkciju. Treće izdanje, predstavljeno od 24. travnja do 31. svibnja 2020., prikazalo je 12 složenih projekata kojima je OFF-Biennale koproducent i suorganizator.

Hajnalka Somogyi kustosica je u Budimpešti. Od 2014. radi kao voditeljica i jedna od kustosica Off-Biennala u Budimpešti, najvećeg nedržavnog umjetničkog projekta u Mađarskoj, kojega je i inicirala. Od 2013. do 2014. uređivala je artmagazin.hu. Između 2009. i 2012. bila je kustosica u Ludwig muzeju suvremene umjetnosti u Budimpešti, a između 2001. i 2012. kustosica je Kuće suvremene umjetnosti Trafó u Budimpešti. Suosnivačica je neovisnih umjetničkih inicijativa Dinamo i Impex u Budimpešti. Diplomirala je povijest umjetnosti na ELTE u Budimpešti, a magistrirala u Centru za kustoske studije na Bard College, NY.

18.45 – 19.00
Margarita Dorovska: Ne tako ozbiljan bijenale: subverzivna snaga humora
Bijenale humora i satire u umjetnosti u Gabrovu započelo je 1973. U to je vrijeme Bugarska bila dio istočnog bloka, odsječena od globalne umjetničke scene, a u umjetnosti je socrealizam bio norma. Ipak, usredotočen na karikaturu i umjetnost, humorističkog sadržaja i lociran dobra tri sata vožnje od glavnog grada, Bijenale je uspio svoje međunarodne ambicije provući ispod radara vlade, a kasnije je prepoznat kao dobra propagandna prilika da se svijetu pokaže komunizam s ljudskim licem – štoviše, s nasmijanim licem. Podrivajući ustaljeni kulturni protokol, Bijenale je postao mjesto susreta umjetnika s Istoka i Zapada. Omogućio je prostor za kritiku, posebno važan umjetnicima iz sovjetskog bloka čije su mogućnosti za treniranje kritičkih mišića bile ograničene. Izdanje 1989., koje je ugostilo više od 80 inozemnih gostiju, dalo je umjetnicima jedinstvenu mogućnost da zavire u suvremenu vizualnu kulturu cijelog svijeta.
Danas, kad međunarodne razmjene nisu više uvjetovane političkim granicama nego umjetničkim zaslugama i ekonomskim potencijalom, humor se ponovno pokazuje korisnim. U prenapučenoj globalnoj sceni bijenala, Bijenale u Gabrovu s jedinstvenim fokusom na humor i snažnom međunarodnom mrežom razvijanom tijekom pola stoljeća koja ga izdvaja od drugih i privlači umjetnike i profesionalce s područja umjetnosti. Uz to privlači u muzej publiku daleko brojniju od uobičajenog broja posjetilaca galerija suvremene umjetnosti.

Margarita Dorovska kustosica je suvremene umjetnosti, a od 2016. ravnateljica Muzeja humora i satire u Gabrovu u Bugarskoj. Muzej je organizator Bijenala u Gabrovu, posvećenog karikaturi, humoru i satiri u suvremenoj umjetnosti. Pokrenut 1973., Bijenale je danas jedan od najvećih međunarodnih foruma za suvremenu umjetnost u Bugarskoj. Njegovo je posljednje izdanje bilo posvećeno temi Javnosti, a iduće će istraživati kritička pitanja vezana za ekologiju.

19.00 – 19.15
Evelyne Jouanno: Krizni bijenale – život i smrt jednog utopijskog projekta
Krizni bijenale (aktivan od 2005. do 2009.) stvoren je da bi se pozabavio gorućim pitanjima današnjeg svijeta. Nastao kao reakcija na humanitarnu i društvenu krizu u Čečeniji, kojoj je prijetilo potpuno uništenje prilikom nasilnog gušenja pokušaja stjecanja neovisnosti, i kao odjek ulaska Moskve u rastuću mrežu međunarodnih bijenala. Krizni je bijenale stvoren i da bi ukazao na hitnu potrebu preispitivanja kritičke uloge umjetnosti i izložbi u kontekstu globalizacije. Taj je projekt mobilizirao više od 150 umjetnika diljem svijeta, uglednih kao i onih u usponu, kako bi svojim djelima stvorili nomadsku platformu koja bi upozorila javno mnijenje na gorući problem. Putujućim izložbama u ratnom kontekstu Čečenije kao i raznim dijelovima svijeta, projekt bijenala obuhvatio je radionice i panel-diskusije sa stručnjacima, stvarajući prostor diskursa za razmjenu i daljnju mobilizaciju, kako lokalnu tako i transnacionalnu, ali uvijek vezanu uz održivu ljudsku povezanost.
Kao projekt bez budžeta, Krizni je bijenale djelovao u suradnji s međunarodnim umjetnicima (Francis Alÿs, Dennis Adams, Alfredo Jaar, Jimmie Durham, Rirkrit Tiravanija…), kulturnim institucijama (Palais de Tokyo, Pariz; EURAC and Museui, Bolzano; Isola Art Center, Milano; Izložbeni centar Gradske vijećnice u Rigi, Riga; Centre A, Vancouver; 10. bijenale u Istanbulu; California College of the Arts / World Social Forum, San Francisco te Tbilisi History Museum, Tbilisi) kao i nevladinim organizacijama koje se bave ljudskim pravima (među ostalima FIDH, Amnesty International i Liječnici bez granica).

Evelyne Jouanno je kustosica. Osnovala je 2005. putujući umjetnički i društveni projekt Krizni bijenale, u suradnji s međunarodnim zajednicama umjetnika, kulturnim institucijama i nevladinim organizacijama za ljudska prava, pokrenut najprije u ratnom kontekstu Čečenije i u Palais de Tokyo u Parizu, a zatim i diljem svijeta. Uz to je i osnivačica i ravnateljica Ars Citizen u San Franciscu (2016), neprofitne organizacije posvećene promicanju stvaranja suvremene umjetnosti i ideja u Silicijskoj dolini. Prvi su joj projekti Sophie Calle/Missing, 2017., i Ryoji Ikeda/Premiere in San Francisco, 2018. Među nedavnim projektima ističu se Le vent se lève, izložba rezidenata Ville Medici, francuske akademije u Rimu, 2019., te De Rerum Natura u Spoletu 2019., radionica s filozofima Bernardom Stieglerom i Yukom Huyem koju je vodila kao viša znanstvena suradnica Advisorat Center for Arts, Design and Social Research u Bostonu. Predaje, među ostalim, na sveučilištu Pariz III., na UC Berkeley, California College of the Arts i San Francisco Arts Institute. Magistrirala je povijest umjetnosti na sveučilištu Sorbonne u Parizu.

19.15 – 19.45
Diskusija