Prvi jesenski blok ANTISEZONE 20  održat će se  od 8. do 16. listopada 2020., te će prikazati čak tri premijere i sveukupno osam izvedbi.

 

 

Jesenski blok, pod nazivom Pogled i identitet / figura i pokreti njene orijentacije, kroz predstave će dati prikaz različitih koreografskih mišljenja materijalnosti koje uslojavaju figuru plesačice, te uvid u to kako se te različite autorske sintakse mišljenja upisuju u koreografije tijela, vremena i prostora.

Premijerno pogledajte solo Sol Silvie Marchig u produkciji Kik Melone, te dva rada iz programa multimedijalnih izvedbi I kiborzi plešu: Oh Ane Jelušić te Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo Sonje Pregrad i Tras studija. Također, ukoliko niste, možete uloviti reprize predstava Podivljalo Ane Kreitmeyer i Sonje Pregrad, te La huesera, la trappera, la loba Irene Mikec. Usto, najavljujemo i Bliske susrete plesne vrste te Hangeover sesiju - razgovor s autoricama na kraju bloka.

Ulaznice se mogu kupiti svakoga dana na blagajni Muzeja. Cijena jedne ulaznice je 50 kn, 70 kn za dvije izvedbe u danu, s popustom (studenti, umirovljenici, nezaposleni) 40 kn, za dvije izvedbe 60 kn, za učenike plesnih škola 35 kn, za dvije izvedbe 50 kn, za osobe s invaliditetom ulaz je slobodan. Bliski susreti i Oh su uračunati u cijenu jedne ulaznice s cjelovečernjom predstavom tog dana. Zbog epidemioloških razloga broj posjetitelja u dvorani je ograničen. Ukoliko namjeravate kupiti ulaznice na dan izvedbe, ulaznice rezervirajte na: recepcija@msu.hr

Urednik programa ispred MSU: mr.sc. Branko Kostelnik, producent  i voditelj Odjela za programsko - izložbenu djelatnost MSU 

Izvršna produkcija: Miranda Herceg, voditeljica programa multimedijalne dvorane MSU 

 

PROGRAM:

8. listopada 2020.

19:00 GORGONA Bliski susreti plesne vrste: Silvia Marchig i gosti

20:00 GORGONA Silvia Marchig, Kik Melone: Sol, premijera

9. listopada 2020.

19:00 PROSTOR ZA POVREMENE IZLOŽBE I kiborzi plešu / Ana Jelušić: Oh, premijera

20:00 GORGONA Ana Kreitmeyer i Sonja Pregrad: Podivljalo, repriza

10. listopada 2020.

19:00 GORGONA Irena Mikec, Koreokroj: La huesera La trappera La loba, gostujuća izvedba

20:00 GORGONA Silvia Marchig: Sol, repriza
21:15 PREDVORJE MSU Hangover sesija

16. listopada 2020.

19:00 i 21:00 SVJETLARNIK I kiborzi plešu / Tras studio i Sonja Pregrad: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, premijera i repriza

 

Bliski susreti plesne vrste

Bliski susreti plesne vrste su hibridni format koji balansira između improvizirane izvedbe i razgovora, uživo pred publikom.

 

Silvia Marchig / Kik Melone: Sol, premijera

Solo Sol nastaje tijekom 2020. godine pod utjecajem neizvjesnosti i nesigurnosti uzrokovane pandemijom i tektonskim poremećajima: onih doslovnih, u zemljinoj kori, kao i onih društvenih koji se daju naslutiti u osjećaju preslagivanja vrijednosnih sustava, u nama i svuda oko nas. Autorica prepoznaje svoje sidro u autentičnosti doživljaja žive izvedbe i uranja u nju, promatrajući pri tom kako djeluje na društvene i povijesne konotacije formata „ženskog sola“, a što te konotacije čine njoj, u izvedbi i izvan nje. Prepušta publici upisivanje simbolike, značenja i referenci. Nekih je svjesna, neke su izvan kontrole.

Izvedba se događa u susretu intimnog doživljaja autorice kojeg čine njezine intuitivne odluke i duboko upisana iskustava, s pogledom gledaoca. Uzbuđenje dijeljenja koje za posljedicu ima konstrukt zajedničkog realiteta za vrijeme trajanja izvebe, motivacija je  za ovaj rad. U predstavi se pojavljuju duhovi prijašnjih radova:  Karusel (Japelj, Marchig) Ovo (ni)je moja šuma (Govedić, Japelj, Marchig), Divljač (Trafik; Alvir, Banich, Čuljak, Liverić, Lupi, Marchig, Svetopetrić), Glečer (Horvat, Marchig, pavleheidler, Pregrad) i Najtužniji komad. Ikad. (Gutić Mižimakov, Lancia, Marchig, Sibila, Vodenica) i kostimi Andrijane Botice, Olivera Jularića i Iztoka Hrge.

Posvećena je ovim suradnjama i ljubavi koja je iz njih proizašla.

Autorica i izvođačica: Silvia Marchig

Kostim i instalacija: Tea Kantoci

Glazba: Josip Maršić

Dizajn rasvjete: Saša Fistrić

Fotografija i grafički dizajn: Jasen Vodenica

U predstavi se koristi pjesma Metronome grupe Nomeansno.

Produkcija: Kik Melone, u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, u sklopu programa ANTISEZONA 20. Projekt je realiziran uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.

Hvala: Plesnom centru TALA, Antisezonkama

„Existence is not an individual affair. Individuals do not preexist their interactions; rather, individuals emerge through and as pare of their entangled intra-relating. Which is not to say that emergence happens once and for all, as an event or as a process that takes place according to some external measure of space and of time, but rather that time and space, like matter and meaning, come into existence, are iteratively reconfigured through each intra-action, there by making it impossible to differentiate in any absolute sense between creation and renewal, beginning and returning, continuity and discontinuity, here and there, past and future.”

Karen Barad, Meeting the Universe Halfway, 2007.
 

Ana Jelušić: Oh, premijera

Oh je koreografska mašina koja se bavi istraživanjem fantomskog prostora između reference i radnje koja se na nju odnosi. Izvadivši kôd udarca iz popkulturnog video spota, ne toliko cjelovita osoba, koliko stvar koja osjeća, koristi taj kôd da udara po referenci, dok ona nazad udara nju. U tom međudjelovanju razlaže se proces učenja o tehnologiji vlastitog tijela i o mehanici reference. Otvara se prostor u kojem dijelovi su-rađuju s referencom i istovremeno joj pružaju otpor. 

Oh je koreografsko istraživanje kiborške logike razmišljanja o pokretu i pitanju što dijelovi jedni s drugima mogu stvoriti kad odbijaju ovisiti o cjelini. Kad istovremeno mogu biti samodostatni i otvoreni za druge dijelove, nove korelacije i nove konstrukcije. Kad funkcionalno i nefunkcionalno postoje zajedno i kad se o mnogo toga niti ne želi odlučiti, nego se otvara prema čudnom i novom.

Koncept, koreografija i izvedba: Ana Jelušić u dijalogu s: Ninom Gojić

Veliko hvala plesnom centru Tala

 

Ana Kreitmeyer i Sonja Pregrad: Podivljalo, repriza

Podivljalo, ili opera diranja, je spekulativna forma – utočište za superheroine dodira i njihove moći senzoričko-senzualnog science fictiona. Jednim dijelom to je pejzaž u kojem svjetlo, prostor, zvukovi, tekstovi, tijela i objekti sačinjavaju različita tkiva jednog tijela osjeta, a drugim je i reakcija na to kako svijet danas dodiruje naša (plešuća) tijela.

'Glicerin, ksilitol, butan, propan, aluminij, pantenol, izopropilni alkohol, magnezijev i ne samo njegov klorid, soda bikarbona, ulje timijana i čajevca, limonen, linalol, klorofilin, ksantan guma. Krema sa zaštitnim faktorom. Ultraljubičaste zrake. Kvaka javnog wc-a, ispušni plinovi. Freoni iz klima uređaja. Kisele kiše. Pijesak u pustinji, šljunak na plaži, pločice kupaone, parket, plesni pod, zemlja. Grafit iz olovke, tinta, papiri, korice knjiga, plastika prekidača za svjetlo, metal, injekcija, psihoaktivne tvari, pleksiglas, čaj, keramika, staklo, željezo, teflon, inoks, vatrostalna posuda, ciste u jajnicima, nehrđajući čelik, aluminij, celofan, žohar, pas, kornjača, konj. 2368 vrsta bakterija u pupku, bakteriofagi. Kućne biljke i njihovi nametnici. Prašina sastavljena od mrtvih stanica kože, živog i mrtvog grinja i njihovog izmeta, peludi, nusprodukta dima i ispušnih plinova, vlakna odjeće, pesticida...' (iz teksta predstave)

Koncept i koreografija: Ana Kreitmeyer i Sonja Pregrad

Izvedba: Ana Kreitmeyer, Ana Mrak, Sonja Pregrad

Oblikovanje prostora/video/grafički dizajn: Marko Gutić Mižimakov

Dramaturgija: Nina Gojić

Glazba: Ana Horvat

Kostimi: Marcio Kerber Canabarro

Oblikovanje svjetla: Igor Pauška

Produkcija: Četveroruka

 

Irena Mikec / Koreokroj: La huesera La trappera La loba, repriza

Radom na plesnoj predstavi La huesera La trappera La loba Irena Mikec otvara novi tematski ciklus koji se bavi ženskom prirodom, potencijalima, suradnjama i procesima. Ostajući vjerna introspektivnim pristupima u kreativnom procesu, ovim radom naglašava organsko i intuitivno te propitkuje izvornu žensku prirodu i njene potencijale. Osvrćući se na, i inspirirajući se knjigom Clarisse Pinkole Estés: Žene koje trče s vukovima bavi se osluškivanjem i izvlačenjem pramotivacije za kretnju, usuđuje se direktno i očito zaroniti u arhetipove i simboliku divlje ženske prirode. Konteksti kontinuirane borbe za vidljivost, priznatost, vrednovanje, jednake uvjete i prilike tjeraju nas na trošenje energije i resursa na van, na politiku, na odnose. Ovim radom postavljamo si pitanje i dajemo si dopuštenje pogledati na unutra, uložiti u bavljenje intuitivnim, posvetiti se slojevitim i vijugavim putevima podsvijesti i otkrivati vlastitu prirodu i nasljeđe. Proučavamo kojim smo tokovima i tragovima došli do ovog mjesta na kojem smo i koje simbole otkrivamo i želimo slijediti dalje.

Koreografija: Irena Mikec

Izvedba: Ema Kani, Eleonora Magdalena Vrdoljak, Vladimira Šančić

Zvuk/Svjetlo: Bojan Gagić

Produkcija: KOREOKROJ 2018

 

Tras studio i Sonja Pregrad: Koliko centimetara kubnih smije zauzeti moje tijelo, premijera i repriza

Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo nastaje na poziv Studija TRAS Sonji Pregrad, iz interesa za rad na specifičnoj tjelesnosti. Naslanja se na njene ranije koreografske solo radove, koji su se bavili objektnošću (ženskog) tijela (SOLO. i 'Oh tijelo moje, da si barem tu'), i od kojih se posuđuje naslovno pitanje, te strukturu - katalog sila koje objektificiraju žensko tijelo.

Bavljenje predmetnošću tijela inherentno je koreografskoj i plesačkoj praksi - tijelo u izvedbi uvijek je predmet objektifikacije pogleda gledatelja, pogleda koreografa, ali i predmet vlastitog pogleda. Moje tijelo za mene postoji kao predmet moje percepcije, to jest kroz moje različite objektifikacije tog tijela: kao nečega što su me naučili da se naziva ‘tijelom’, kao nečega što su me naučili da se naziva ‘mojim’...

Patrijarhat na žensko tijelo gleda (prvo) kao na objekt, a žanr drag-a tu objektnost ženskosti u svojoj predimenzioniranoj voluntarnoj izvedbi emancipira, njenim dvostrukim izvrtanjem je ponovno posvaja za onoga/onu (drag queen) koji/a je izvodi, tj. vlada, odnosno operira njenim oblikovanjem, te mobilizira način na koji je percipirana od strane gledatelja. Istovremeno, i možda u paradoksu prema drag izvedbi zaposjedanja, koreografski, rad se bavi izvedbom receptivne osjetljivosti i dodira tijela, objekata i prostora. Taj paradoks koji se pokušava upogoniti kao također subverzivni mehanizam, u izvedbi otkriva afekte namjesto samih formalnosti plesa.

Izvedba se ostvaruje istovremeno kao katalog objektifikacija, kao živa skulptura ograničenog trajanja u specifičnom prostoru Muzeja te kao plesni performans.

Izvođačice: Martina Tomić, Ivana Pavlović, Petra Chelfi

Autorica: Sonja Pregrad

Konzultacija: Roxanne Flamingo

Produkcija: Tras studio

Koproducent: Čvorište (The Hub)

Hvala: Hana Sirovica, Billie Hewitt Pavlica, Ana Škegro, PC TALA

Projekt je realiziran uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija RH.