Kada se ranih pedesetih pojavio na umjetničkoj sceni, svjedoče njegovi suvremenici, svojim neopredjeljivanjem za klasične figurativne prosedee, jednako kao i mainstream modernizme, likovni svijet je uglavnom zbunjivao. Više od stvaranja nekog prepoznatljivog stila, otvoren istraživanjima, zanimalo ga je kako na svjež i neopterećen način snažno prenijeti vizualni doživljaj. Umjetnost je za njega prije svega počinjala s “idejom koja se mora ostvariti” - stav koji će ga približiti progresivnoj neoavangardnoj struji i grupi Gorgona i s kojim će kasnije, u sedamdesetima, prirodno uploviti u matricu tzv. Nove umjetničke prakse.
Smjelim idejama, kakvi su bili njegovi često neostvarljivi prijedlozi u prirodnom ili gradskom pejzažu, kao i mnogobrojnim nekonvencionalnim gestama, neprestano je otvarao, kako je jednom i sam napisao, nova i nova vrata. Samome sebi, ali i brojnim generacijama umjetnika koji su u njemu vidjeli glavnog suborca za nove vrijednosti. Bez predrasuda, povremeno se vraćao i klasičnim medijima, uspijevajući do kasnih godina sačuvati svježinu izraza koja je njegovim djelima priskrbila epitete suverenosti i suvremenosti.
Poništavajući kronologiju i njegujući trajnu skepsu prema vlastitim dostignućima, svoja je djela ponekad tretirao kao smeće, a smeće kao - zlato. Pitajući se neprestano o naravi “umjetnosti koja uvijek uzmiče” i “uvijek je nešto drugo”, priklanjao se poetici slučaja, kaosa i hrpe i u svojem je radnom prostoru koji je nazivao "laboratorijem za oživljavanje“, relativizirao svaku valorizaciju , uklanjao hijerarhije... Njegov atelijer koji se danas, nakon dvije radikalne selidbe (Galerija Zvonimir 1993., Documenta, Kassel 2002.) nalazi u Muzeju suvremene umjetnosti, ta grandiozna "hrpa“ koja u bilo kojoj konstelaciji sama po sebi predstavlja jedno monumentalno umjetničko djelo, bez obzira je li riječ o antologijskim skulpturama, prisvojenim predmetima, ili nekom nedovršenom pokušaju koji je ostao “na tragu”, nastavit će emanirati misao svojega tvorca - jednog iznimnog, posve individualnog slučaja traganja za vlastitim oslobođenjem - kao i nesvakidašnji doživljaj ljudske prisnosti.
Netko je rekao da bi rođendan Ivana Kožarića trebao postati međunarodni praznik umjetnosti. Na tu posve opravdanu konstataciju, jednostavan i skroman kakav je bio, on bi vjerojatno odmahnuo rukom i rekao: “Kaj got!”
