Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Zbirke u pokretu

II. Umjetnost kao život

Pored tradicionalnog pitanja kako nastaje umjetničko djelo, danas se često pitamo kako, kada i kamo je nestalo umjetničko djelo? Je li se umjetničko djelo pretvorilo u nešto drugo? U život sam? UMJETNOST KAO ŽIVOT?

Zvuči nevjerojatno, ali to pitanje staro je cijelo jedno stoljeće! Moguće ga je datirati u početke dvadesetog stoljeća, kad se pojavljuju prvi kubistički kolaži i asamblaži, koji iskoračuju izvan granica umjetnosti, pa zatim još radikalnije vezati uz pojavu dadaizma i izum Marcela Duchampa, njegov ready-made, industrijski proizveden predmet koji u muzejskom okruženju zadobiva značenje originalnog umjetničkog djela.

Nestajanje djela, rasplinuće umjetnosti u estetski eter, radikaliziralo se od šezedestih godina naovamo. Na mjestima na kojima su nekada stajala umjetnička djela ostala su samo iskustva. Naime, u umjetničkoj proizvodnji djela su zamijenjena mehanizmima i postupcima koji funkcioniraju kao djela i proizvode čisto iskustvo umjetnosti. Drugim riječima, namjere, stavovi i koncepti postaju nadomjesci djela. Ali to nipošto ne znači kraj umjetnosti, već samo kraj njezine vladavine nad predmetom, s pravom tvrdi francuski teoretičar Yves Michaud.

U cjelini UMJETNOST KAO ŽIVOT prezentirane su umjetničke pojave i umjetnici koji na umjetničko djelo gledaju prije svega kao na društvenu činjenicu. Koristeći se različitim medijima izražavanja – od fotografije do video i filmske instalacije - umjetnici u prvom redu progovaraju o svom društvenom poslanju.

Upravo je društveno poslanje predmet cijele jedne nove estetike, za koju je francuski teoretičar Nicolas Bourriaud iskovao naziv relacijska estetika. Umjetnički predmet je nestao, ali ostali su ljudski odnosi kao glavni predmet umjetničkog djelovanja.Čitav je niz umjetničkih praksi s kraja prošloga stoljeća, koje zagovaraju tzv. mikroutopije - budući da ne teže mijenjanju svijeta već vjeruju u moć malih pomaka koji pridonose poboljšanju odnosa u društvu - otvorio nova poglavlja u umjetnosti 21. stoljeća. Poistovjećujući umjetnost s političkom ili marketinškom kampanjom, socijalno-karitativnom djelatnošću, izbornom anketom i sl. te su umjetničke prakse zapravo izjednačile umjetnost sa životom samim.

Upravo te prakse, kao i mediji kojima se koriste umjetnici (performans, akcija, agitacija, hepening ), karakteriziraju jednokratnost, neponovljivost i privremenost. Stoga i djela tih umjetnika u muzeju mogu biti predstavljena tek pomoću dokumentacije koja u obliku muzejske instalacije iznova stječe značenje originala.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.