Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Zbirke u pokretu

III. Umjetnost o umjetnosti

Kada se umjetnost zagleda u sebe samu, tada je moguće takav pristup nazvati introvertiranim. Veliki dio umjetničke produkcije dvadesetog stoljeća nastao je u izravnom dijalogu s umjetnošću, u interakciji s njezinim jezikom i poviješću.

Stoga nam se može učiniti da mnoga suvremena umjetnička djela prije svega komentiraju povijesni razvoj umjetnosti, svoje posredne i neposredne preteče. Kao da su s njima u nekom vječitom prijeporu i otporu ili im se naprotiv klanjaju i dive! Mnogi od umjetnika/umjetnica pak traže nove putove unutar poznatog medija. Tu najveću cjelinu unutar Zbirki u pokretu nazivamo UMJETNOST O UMJETNOSTI.

U želji da termin UMJETNOST O UMJETNOSTI oslobodimo tereta prošlosti, ne oslanjamo se ni na jednu stilsko-povijesnu epohu niti na novije umjetničke pravce. Na neki je način, političkim rječnikom rečeno, naziv ove cjeline dezideologiziran. Njime želimo izbjeći etiketiranje umjetnosti kao napredne odnosnokonzervativne, koje ujedno implicira pojmove dobra odnosno loša umjetnost. Također, ovaj termin ne traži od muzejskih posjetitelja poznavanje stručnih naziva razdoblja i pravaca iz povijesti moderne i suvremene umjetnosti, omogućujući svojom otvorenošću nepristraniji pogled na modernizme, neomodernizme i postmodernizme – pojave u koje se najčešće svrstavaju djela iz ove cjeline.

Razliku između stare i nove umjetnosti, realizma i modernizma, koju je lucidno izrekao najborbeniji zagovornik modernizma, američki kritičar Clement Greenberg - Dok je realistička umjetnost skrivala medij služeći se umjetnošću da zataji umjetnost, modernizam koristi umjetnost kako bi privukao pozornost na umjetnost samu – lako možemo primijeniti i na najveći dio moderne i suvremene umjetnosti danas. Diktat autoreferencijalnosti, inzistiranje na osobitostima pojedinih medija i u konačnici svođenje umjetničkog djela na zamisao o djelu, sve su to rezultati iste potrage i zagledanja u vlastitu nutrinu - u sam medij umjetnosti, koji modernu i suvremenu umjetnost definiraju kroz niz desetljeća.

Slikanje slikanja,u modernom smislu tog pojma, započelo je već sredinom devetnaestog stoljeća s Edouardom Manetom, a nastavlja se sve do danas, pri čemu se osvješteno prelaženje iz jednog umjetničkog jezika u drugi događa više kao znak istraživanja samog medija negoli traženja vlastite umjetničke prirode.

Naziv UMJETNOST O UMJETNOSTI, dakako, ne poklapa se s terminom umjetnost radi umjetnosti, odnosno s terminom larpurlartizam. Larpurlartizam, pojam koji najčešće povezujemo s književnošću i umjetnošću s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, gleda na umjetnost u prvom redu kao na samodostatnu djelatnost koja se udaljuje od svih drugih zadaća osim ispunjavanja estetske svrhe. Umjetnici koje smo uključili u cjelinu Umjetnost o umjetnosti također u prvi plan stavljaju estetsku svrhu umjetnosti - jezik umjetnosti - razobličenje vlastitog medija, ali s neskrivenim kritičko-analitičkim stajalištem i spram fenomena umjetnosti i spram fenomena života. UMJETNOST O UMJETNOSTI nije nužno zatvorena unutar svoga umjetničkog polja, niti prebiva u tzv. kuli bjelokosnoj, nedostupna i distancirana u odnosu na druge oblike ljudskih djelatnosti. Međutim, za razliku od umjetnika iz cjeline UMJETNOST KAO ŽIVOT, ovi umjetnici ne dovode u pitanje granice između umjetnosti i života, niti smatraju da je potrebno prekoračiti okvire umjetnosti i svoj kritički potencijal usmjeriti izvan umjetnosti, primjerice, na promjene društva, i dosljedno tome pretvoriti se u neku vrstu privremenih antroploga, sociologa, novinara-istraživača, političkih aktivista, analitičara, anketara - što su uloge koje često preuzimaju mnogi suvremeni umjetnici danas. Naprotiv, potrebno je sačuvati karakter umjetnosti kao simboličke djelatnosti. Zato jer je umjetnost, tvrde oni, danas jedini preostali (društveni) prostor slobode.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.