Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Program

Iz arhiva arhitekta: tri projekta muzeja

U sklopu programa Jazz na Vrhu, 14.6. u 20 h, u Zbirci Richter, otvara se izložba „Iz arhiva arhitekta: tri projekta muzeja“; kustosica: Vesna Meštrić

Tri projekta muzeja i tri ambijentalna eksperimenta

Richterovi projekti za Muzej revolucije naroda Jugoslavije u Novom Beogradu (1961.), Muzej za prostorne eksponate (1963.) i Muzej evolucije u Krapini (1966.)

U širokoj paleti područja kojima se Vjenceslav Richter podjednako nadahnuto bavio, kao što su vizualna kultura, discipline i mediji, izložbena arhitektura svakako je jedno od najmarkantnijih i najpostojanijih. Upravo je ta tema, štoviše, na određeni način i odredila put i profilaciju Richterove produktivne i svestrane karijere. Od najranijih izložbenih paviljona kojima je Jugoslaviju predstavljao na međunarodnim manifestacijama još u neposrednom poslijeratnom razdoblju – Trst 1947., Milano i Bruxelles 1948., Beč 1949., Pariz 1949., Stockholm 1949. i 1950., Chicago i Hannover 1950. – Richter je krenuo sustavnim putem istraživanja prostorno sugestivnih, vizualno atraktivnih i komunikacijski jasnih načina izlaganja i prezentacijskih principa. Od početka ih razvija u suradnji s podjednako inovativnim mladim likovnim umjetnicima poput Ivana Picelja, Aleksandra Srneca i Zvonimira Radića, a kasnije i drugima, s kojima uspostavlja novi apstraktni jezik i prepoznatljivi pristup “Eksperimentalnog ateliera”, koji će se i deklarativno obznaniti u njihovu znamenitom Manifestu iz 1951. godine. Likovna apstrakcija grupe EXAT 51 brusila se i testirala, dakle, upravo na nizu ranih projekata izložbenog karaktera: kroz njihove reducirane i apstraktne prikaze, crteže, perspektive i analize sustava izlaganja eksponata. Kroz te je rane radove sazrijevalo i Richterovo uvjereno shvaćanje o nužnosti uspostavljanja promišljenog i elaboriranog oblikovnog i prostornog sistema kao dobrodošlog operativnog alata – kao konzistentnog fundamenta iz kojeg logično proizlaze sve njegove izvedenice i komponente. Iz tih je radova, konačno, proizašla i ona njegova snažna ideja o sintezi umjetničkog djelovanja i nužnosti prožimanja raznih likovnih disciplina u naporu stvaranja “totalne plastičke stvarnosti” kao odgovarajućeg okvira za novo, moderno, oslobođeno, samoupravljačko društvo.

Ovi rani formativni slojevi produktivno će se ugraditi u sve daljnje vidove Richterova kreativnog djelovanja, posebice u njegove kasnije izložbene projekte, kulminirajući u fascinantnom ostvarenju jugoslavenskog paviljona na izložbi EXPO u Bruxellesu 1958. godine kao prostornoj apoteozi modernosti i prominentnom znaku naprednog arhitektonskog i likovnog izraza i naziranja. Pritom je jednako karakterističan njegov nagrađeni natječajni projekt iz 1956. godine, s eksperimentalnim konstruktivnim rješenjem središnjeg nosivog jarbola o koji je nestvarno ovješeno čitavo transparentno tijelo paviljona, kao i sama realizirana varijanta, koja pouzdano sjedi na terenu, ali je začudno rastvorena dojmljivim prostornim efektima i doživljajima. Eksperimentalna istraživanja na polju tipologije izložbenih objekata Richter će sustavno nastaviti u projektu Muzeja starina u sirijskom Aleppu, prvonagrađenom radu na međunarodnom natječaju koji 1956. izrađuje sa Zdravkom Bregovcem; potom u projektu Memorijalnog kompleksa u Montevideu iz 1959.; u nesvakidašnjoj i zapaženoj realizaciji jugoslavenskog izložbenog prostora na međunarodnoj izložbi rada u Torinu 1961. godine, postavljenom u paviljonu Piera Luigija i Antonija Nervija, čijim slobodnim formama i naprednim konstrukcijskim rješenjima Richter suvereno parira svojim neobičnim, dosljedno zavojitim, konkavnim i konveksnim oblicima; pa preko ambijentalno upečatljivog i sistemski krajnje konzistentno postavljenog paviljona na XIII. Milanskom trijenalu 1964. godine sve do još jednog konstrukcijskog i prostornog eksperimenta u vidu projekta za jugoslavenski paviljon na svjetskoj izložbi u Montrealu 1966./67.

U taj impresivni niz istraživanja izložbenih tipologija, okrunjen trima antologijskim realizacijama, upisuju se i tri intrigantna projekta koje prikazujemo na ovogodišnjoj izložbi Zbirke Richter Iz arhiva arhitekta: Muzej revolucije naroda Jugoslavije, izrađen za Novi Beograd 1961. godine u suradnji s Božom Antunovićem, studija Muzeja za prostorne eksponate iz 1963. godine te Muzej evolucije u Krapini iz 1966. Svaki od ovih triju projekata manifestira specifične istraživačke fokuse i pristupe, istovremeno se plodno nadograđujući na već otprije postavljene teme i principe. Muzej revolucije naroda Jugoslavije u Beogradu iz 1961. tako će nastaviti istraživati temu lebdećeg volumena odignutog od tla, koja je upečatljivo najavljena u natječajnoj studiji briselskog paviljona. U beogradskom slučaju radi se o kompaktnom, zatvorenom kubičnom tijelu koje, premda značajnih dimenzija, lebdi iznad tla oslonjeno tek na ugaone stupove i po jedan stup u sredini svake stranice objekta, a pod sobom propušta transparentno prizemlje s javnim sadržajima muzeja. Iz tog punog, odignutog kubusa, koji u sebi udomljava dvije etaže muzeja, oslobađaju se i manifestno uvis izvijaju tek dvije slobodne, razlistane konkavne plohe, hvatajući svojim transparentnim stijenama svjetlo za unutrašnjost objekta. Tendirajući visini u svojoj središnjoj zoni, ove slobodne krovne forme sugeriraju centralnu vertikalnu os objekta kao svojevrsnu reminiscenciju na središnji jarbol briselskog natječajnog projekta. Asocijacija je tim opravdanija uzmemo li u obzir konstruktivni sustav beogradskog projekta, koji se upravo i oslanja na središnji stup i križno postavljene uvučene nosače, time maksimalno oslobađajući objekt od nepotrebnih zidova i pregrada. Indikativno je da Richter u ovom projektu, osim samog solida muzeja, detaljno promišlja i okolni prostor i pristup, uspostavljajući elaboriranu vanjsku parternu zonu u vidu sustava deniveliranih zelenih površina s mrežom rampi, kosina i međusobnih poveznica. Richter time potvrđuje svoje uvjerenje o nužnosti sintetskog i sistemskog razmišljanja o arhitekturi, njezinu neposrednom okolišu, kao i sveukupnom sintetskom urbanizmu.

U slučaju Muzeja za prostorne eksponate iz 1963. Richter se pak okreće samom objektu, tretirajući i njega samog kao svojevrsni elaborirani i promjenjivi prostorni mehanizam i eksponat. Ideje sistemske čistoće i jasnih algoritamskih principa Richterovih sistemskih plastika i prostorno-plastičkih artefakata koje u to doba stvara s ovim se objektom uvjerljivo transponiraju u mjerilo arhitekture. Richter ovdje ostaje na tragu ispitivanja autonomnog kubičnoga tijela, ponovo za visinu etaže odignutog od razine terena, no ovoga puta lateralno posve otvorenog i transparentnog. Promišljeni sistem kvadratnog tlocrta, ortogonalno rasteriran na 4 x 4 polja, uspostavlja krajnju prostornu čistoću, gdje se ritam polja doživljava tek u smislu prostornih efekata, a ne u doslovnoj fizičkoj prisutnosti konstruktivnog rastera. Vertikalni se nosači, naime, nalaze samo na obodu objekta, ostavljajući time čitavu veliku tlocrtnu površinu posve slobodnom. Nosivi sustav Richter rješava moćnim rešetkastim krovnim nosačima, koji savladavaju velike raspone od nasuprotnih obodnih stupova te u međuodnosima svojih visina stvaraju prostor za igru ovješenih konkavnih krovnih ploha i za vertikalne otvore među njihovim procijepima, kojima svjetlo prodire u unutrašnjost objekta. Na taj način ostvaruje se posve otvoren veliki cjeloviti unutarnji prostor u visini četiri etaže. U takav visoki i posve slobodni prostorni okvir bez prepreka se mogu postavljati raznovrsni prostorni eksponati na različitim pozicijama, visinama i točno prema specifičnim svojstvima i potraživanjima. A da bi se u svojoj kompleksnosti mogli adekvatno i sagledati, Richter u taj otvoreni prostorni volumen ubacuje i trajektoriju puta, živu i dinamičnu pasarelu koja slobodno meandrira višeetažnim prostorom, omogućavajući posjetitelju neposredan susret s eksponatima i njihovo integralno i pomno doživljavanje s različitih strana, u najrazličitijim pozicijama. Time Richter poziva i na intenzivnu interaktivnost promatrača u sagledavanju složenih prostornih eksponata, smatrajući da jedino ta svjesna i aktivna relacija do kraja dohvaća istinsku poantu izložaka. Savršenoj čistoći ovog izložbenog prostora, posvema posvećenom prezentaciji specifičnog umjetničkog sadržaja, doprinosi i to da je sam pristup objektu, blok sa stubištem i servisima, u potpunosti odvojen od eteričnog volumena muzeja te formira zaseban pokrajnji korpus iz kojeg posjetitelj kreće u svoj nesvakidašnji put po visini muzeja, eksponirajući se time neočekivanim prostornim, ambijentalnim i umjetničkim doživljajima.

Dominantna ortogonalnost Richterovih izložbenih prostora u potpunosti je napuštena u primjeru njegova projekta za Muzej evolucije u Krapini iz 1966. godine. Snažna, uzvojita prostorna spirala, poput uzvojnica DNA lanaca ili pak simboličke spirale evolucijskog razvoja, u potpunosti oblikuje prostor ovog muzeja. Time se on smješta na liniju Richterovih sustavno istraživanih radijalnih, kružnih, konkavno-konveksnih oblika koje koristi već u ranijim arhitektonskim primjerima, a koji su svoj vrhunac dosegli u radikalnoj zavojitosti njegova torinskog paviljona izvedenog 1961. godine. Uhvaćen u kovitlac uzgona spiralnog prostornog rasta, posjetitelj krapinskog muzeja mogao bi doživjeti osjećaj prostornog otvaranja tek u segmentu stropa i njegova zenitnog osvjetljenja, gdje Richter strukturu natkrivanja rješava sustavom radijalno organiziranih, rahlo spacioniranih i kompleksno pulsirajućih linearnih elemenata. Radijalna igra spacioniranih šipki, kao izduženih monoelemenata koji podržavaju kompleksni sustav nadsvjetla, tako može podsjetiti – premda sa znatno drugačijim prostornim principom i dojmom – na Richterov antologijski paviljon s Milanskog trijenala 1964. godine, gdje su elaboriranim sustavom izduženog monoelementa bili riješeni svi elementi paviljona – i pod i zid i strop – te je ostvaren jedinstven i fascinantan ambijenatalni doživljaj. Bliski srodnici ove linije istraživanja, igre sfernih i spiralnih oblika koje su tako snažno prisutne u prostornom rješenju krapinskog muzeja, moći će se pritom pratiti i u drugom mediju: Richterovu ciklusu sistemskog slikarstva, koje će umjetnik s analognom predanošću podliježućem sistemu razvijati desetak godina kasnije.

Tri projekta muzeja prikazana ovom izložbom, svaki sa svojom specifičnom ambijentalnom temom i kvalitetom, tako uvjerljivo prezentiraju dijapazon Richterova nepresušnog istraživačkog i eksperimentalnog instrumentarija, ujedno potvrđujući njegovu trajnu odanost sintetskom pristupu u umjetničkom stvaranju te važnosti korištenja sustava kao potentnog i operativnog konceptualnog aparata.

autorica teksta: Karin Šerman


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.