Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Program

BREDA BEBAN: Avantura stvarnog/The Adventure of the Real

No galerija, 20. 6. - 3. 7. 2013.

otvorenje 20. 6. u 20.00 sati

Breda Beban bila je umjetnica čiji se nomadski karakter manifestirao kako u privatnom tako i u umjetničkom životu u kojem se bavila pojmovima subjektivnosti i emocija koje se zbivaju na marginama velikih priča i tema kao što su geografija, politika ili ljubav. Video i fotografije Brede Beban prepoznati su među stručnom i širokom javnošću kao jedinstvene ekspresije intimnosti, ranjivosti i vjerodostojnosti.

Rođena u Novom Sadu, odrastala je u Makedoniji i Hrvatskoj gdje je u Zagrebu 1976. diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Umjetničku karijeru započinje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kao slikarica i performerica. Međutim, ubrzo nakon što susreće Hrvoja Horvatića, isprva suradnika, a potom i partnera, posvećuje se videu, filmu i fotografiji. Nakon raspada Jugoslavije 1991. godine, zajedno odlaze u egzil, putuju od mjesta do mjesta prije nego se zaustave u Londonu gdje nastavljaju zajednički rad sve do 1997. godine kada Hrvoje umire. Radeći samostalno ili u suradnji s drugim umjetnicima, Breda Beban oblikovala je brojne umjetničke produkcije koje je izlagala u prestižnim muzejima i galerijama suvremene umjetnosti u Europi i SAD-u. Živjela je u Londonu i Sheffieldu gdje je kao profesorica medijske umjetnosti radila pri Sheffield Hallam sveučilištu.

Muzej suvremene umjetnosti više je puta izlagao radove Brede Beban počevši sa studijskom izložbom 1982. godine (“Dvije slike”), samostalnom izložbom “Meta” (1987), a bila je zastupljena i na izložbi „Insert - retrospektiva hrvatske video umjetnosti“, 2005. godine.

Moja pogrebna pjesma / My Funeral Song

2010.

5 DVD video projekcija, boja, ton, 5 x 5 minuta, petlja

Produkcija, režija i fotografija: Breda Beban

Montaža: Steve Sprung

Snimano na lokalitetima Londona i Buenos Airesa

Moja pogrebna pjesma ujedno je participativna web platforma i cjelovečernji televizijski eksperimentalni dokumentarac o pjesmama i pogrebima koji, izvjesnošću smrti, pripovijeda priče što slave život.

U središtu su likovi iz stvarnog života koji anticipiraju vlastitu smrt i njihova zamišljena putovanja. Projekt propituje snagu omiljenih pjesama kojima se život sažima u priču, istodobno emocionalnu i filozofsku.

Moja pogrebna pjesma govori o različitim (sekularnim) društvenim grupama i/ili ljudima koji se postupno odvajaju od naslijeđene religije ili kulture s njihovim gotovim uputama za putovanje nakon života.

Arte Vivo

2008 - 2011.

Serija fotografija u boji i crno bijelih, 54 x 75 cm

Produkcija i fotografija: Breda Beban

Snimano na lokacijama Buenos Airesa, Trsta, Tbilisia, Londona i Atene

Ljubaznošću umjetničinih nasljednika i Kalfayan galerija (Atena-Solun)

Serija fotografija Arte Vivo potaknuta je autoričinom maštom iz djetinjstva i performansom “Vivo Dito”(Živi prst) iz 1962. godine argentinskog umjetnika Alberta Greca (“Vivo Dito je pustolovina stvarnog”, A. Greco).

Samo u večeri otvorenja!

Jedan od umjetničinih najhvaljenijih videa!

Najljepša djevojka u Guči

2006.

video

Sjeverni plato Muzeja suvremene umjetnosti

Izložba je organizirana u suradnji Trieste Contemporanea, Galerije Kalfayen (Atena-Solun) i ljubaznošću umjetničinih nasljednika.

Izložbu je podržao Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport grada Zagreba.

Kustosi izložbe: Dubravka Cherubini, Branko Franceschi

Koordinator za MSU i likovni postav: Tihomir Milovac

Branko Franceschi

Avantura emocije

U Buenos Airesu 1962. godine umjetnik Alberto Greco, na tragu prevratničke strategije svoje generacije koja je težila dokinuću umjetničkog objekta kao simbola konformizma otuđene institucionalne i komercijalizirane kulture, otpočeo je markantni performativni ciklus najavljen manifestom Vivo Dito (živi prst, op.a.) kojim je elemente žive stvarnosti kodirao kao umjetnička djela. U čučnju je oko izabranih pojedinaca kredom izvlačio kružnicu, markirao totalitet njihovog subjektiviteta kao neponovljivo živo umjetničko djelo, umjetnika odredio kao ključnog aktera procesuiranja stvarnosti u kulturni sustav, umjetničku praksu kao socijalni angažman, a javni prostor kao područje njenog djelovanja. Istovremeno, na drugom kraju svijeta, u Skopju, gradu kojeg će iduće godine uništiti katastrofalni potres, djevojčica Breda Beban promatrala je zaljubljene parove kako se ljube na obalama Vardara. Ljubavni parovi prožeti zajedničkom emocijom i nesvjesni svoje okoline u njenom su se mentalnom oku od stvarnosti odvajali kristalnom kuglom koja ih je pokretana emocijom polako uzdizala i odnosila u nebo.

Kao u radnji nekog južnoameričkog romana magičnog realizma, naši su se protagonisti u prostoru susreli četrdeset godina kasnije. Na nekoj od mnogobrojnih terasa Buenos Airesa, Breda je pripovijedala o svojoj dječjoj viziji, a netko od prisutnih sjetio se legendarnog Grecovog rada. Vizija je pronašla formu, a koncepcija viziju. Grecov u osnovi ontološki diskurs, nadahnut intelektualnim buntom njegove epohe sada integrirane u duhovno nasljeđe, susreo se sa multidisciplinarnim diskursom suvremene umjetnice, s postupcima aproprijacije i reenactmenta snažne narativnosti s elementima globalizma i rodne poetike. Breda je preuzela Grecovu gestu. Fotografije je prikazuju kako kose zategnute u punđu, gledajući u kameru čuči u desnom kutu kadra. Uniformno odjevena, očiju pokrivenih zatamnjenim naočalama, jednom rukom drži legendu koja određuje mjesto i vrijeme radnje u trenutku u kojem je drugom rukom izvukla krug kredom. U krugu, stojeći nad njom, parovi se ljube u Trstu, Tbilisiju, Buenos Airesu, Londonu, Ateni... posvuda. Figura je ista, osobnosti rasplinute najprije u ljubavi koja dvoje stapa u jedno, potom u univerzalnosti geste poljupca koja nadilazi geopolitičke, ideološke, ekonomske, konvencionalne i, uostalom, sve moguće suprotstavljene sustave. U ovoj apoteozi ljubavi natrag u područje društveno osviještene umjetnosti, Breda Beban je odradila još jednu dionicu svog poslanja da emocije i strasti, teme koje publika razumije i voli intuitivno, vrati u domenu referentne umjetnosti i tako stvori još jednu od neprekidno potrebnih poveznica elitne umjetnosti i nasljeđa neoavangarde sa širokom publikom. Njen se opus konzistentno fokusira na narative pojedinaca sudbinski uhvaćenih u društveno-političke drame svog okruženja nad kojima nemaju ni utjecaja, niti kontrole. Ove male ljudske priče, na koje se u biti oslanja sudbina ljudske vrste, svoj vrhunac nalaze u intimnoj figuri poljupca, koji kao sjedinjenje dvaju razdvojenih duša stvara onu cjelovitost za kojom čovječanstvo traga od svojih početaka kao ključno ljudskom dimenzijom svog postojanja. Kulturološke implikacije su brojne, od onih filozofskih već u Platonovom Simpoziju, do onih uže umjetničkih u remek-djelima moderne epohe u autorstvu Rodina, Muncha, Brancusija, Picassa, Warhola i drugih. Očito su civilizacijske tekovine demokracije i liberalne seksualnosti istaknule intimu poljupca kao matičnu umjetničku temu, ali nije slučajno da je upravo vivo dito jedne umjetnice ukazao na univerzalnu i suštinski emancipacijsku prirodu njegove javnosti. Upravo su, naime, umjetnice zahvaljujući rakursu rodne pozicije ukazale na prosijavanje mehanizama spolne represije u ikonografiji prikaza ljubavi i činjenici potiskivanja teme seksualnosti u domenu pornografije. Iako ima nešto klasično u impostaciji koja se iz dodira jezika i položaja glave razvija u Bredinim figurama poljubaca, sugerirajući spiralno kretanje koje će ljubavnike uistinu propelirati u nebo poput prikaza uznesenja baroknih svetaca, poljubac je u njenom Arte Vivo uzdignut na razinu političkog stava i to ne samo prema društvenoj zbilji, već i prema univerzalnom poretku stvari.

Alberto Greco je u Barceloni 1965. godine izvršio samoubojstvo nazivajući ga u oproštajnoj poruci svojim konačnim umjetničkim djelom. Umjetnik koji je aktivno radio na dokinuću umjetničkog objekta promovirajući poistovjećivanje života i umjetnosti, dokinuvši umjetnika i uzdižući se do mita u jednadžbu je uključio i smrt. Breda Beban umrla je u Londonu 2012. godine, boreći se do kraja za intenzitet življenja kakvog je promovirala svojom umjetnošću. Ovo dvoje aktivista sudbina je spojila u velikoj naraciji o smislu i ulozi umjetnosti koja je obilježila kulturu XX stoljeća. Njihovi glasovi ovoj su središnjoj temi dodali ostrašćenost koju generiraju takozvane kulturne margine iz kojih su potekli, a bez kojih Centar, kao što je to rekao hrvatski povjesničar umjetnost Želimir Koščević, ne bi bio ništa drugo do li Crna rupa.


Katalog izložbe održane u Trstu 2012. možete pogledati ovdje:



Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.